Crnjanski, Miloš - Seobe 2
Šum pljuska vode dopao se umornom Pavlu. A tek kad se sasvim približio šedrvanu, primetio je da nije u mraku sam. Gospoža Evdokija stajala je u prikrajku.
mraku, Isakovič bi, kad bi digao glavu, nebu, čuo, u sećanju, srebrni smeh Teklin, kao neki pljusak, u nekom nepresušnom šedrvanu. Bio je taj smeh, veseo, te mlade devojke, jako zavoleo.