Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI
Tada on ne bi mogao da izdrži, već bi, kao krijući se da ga niko ne spazi, bežao od kuće i odlazio nekom Aritonu, jedinom svom drugu s kim se družio. A od svih drugova jedino se taj Ariton ocu mu i majci svideo.
Ariton je to znao, ali Mita nije dao Aritonu za tu njegovu ljubav nikome da kaže, a kamo li još roditeljima mu. Toliko je bio stidljiv.
Mita, kao što se i očekivalo, ni reči nije kazao. Čak nije dao da se ma šta primeti. Samo, otada je češće odlazio Aritonu i tamo ostajao, i, kao i pre sakriven, kod Aritona duže, više pio.
— Uzmi, sinko, uzmi! — dodavala je radosno mati mu. — Ama, ne mogu! — pravdao se on. I to ne materi već Aritonu, okrećući glavu k njemu i gledajući ga milo i kao moleći ga da se zbog toga ne ljuti na njega. Opet zaćutaše.
— Idi kad ti se kaže! — obrecnu se na nju još strože Ariton. Ona se diže i ode u sobu. Čudo, kako su se Aritonu svi pokoravali, slušali ga.
Mita, potresen i kao ljut na Aritona, okrenut od njega, disaše teško, uzbuđeno. Odjednom se okrete Aritonu. — Da li zna da sam bolan? — Kako da ne! Zna! — jedva dočeka Ariton. — Eto baš danas došla kod mene, da kupi nešto.