Upotreba reči autorovome u književnim delima


Petković, Novica - Dva srpska romana (studije o Seobama i Nečistoj krvi)

Dobijena je čisto logički, pa i gramatički, sasvim ispravna rečenica. U ovom obliku pripadala bi autorovome govoru, potpuno objektivnom, mada ne i potpuno neutralnom, što se tako jasno oseća u sintaksičkoj intonaciji.

Razume se da je za Todorin upravni govor - kad bi postojao sam za se - dovoljna zamenica on; tek u autorovome neupravnom govoru - zapravo u njegovome jezičkom posredovanju, a ono se može uporediti sa pogledom okrenutim napolje,

se i ona, kad oseti da taj nemir dolazi, jednostavno služi zamenicom „ono” ili „ono 'moje' ”, što se nama čitaocima u autorovome govoru daje kao „ono 'njeno'“. U IV glavi opis se široko razvija, ide se do u potankosti.

Osim što pokoju reč izuste, likovi uglavnom ne govore. Ali se zato Sofkin nemi (ili latentni) tovor prelama u autorovome, a u Sofkinom se, opet, prelama Todorin takođe nemi govor.

Nasuprot tome, lik gospože Dafine i lik Aranđela Isakoviča isključivo se prelamaju u tuđem, autorovome govoru. Oni sami ne govore.

313 Tako smo se, u stvari, ponovo približili autorovome govoru u Seobama. Njegov rani, možda i najraniji314, obrazac nalazimo u Dnevniku o Čarnojeviću; još bliže, u načinu na

I ne samo to. Ti se sadržaji, naime, u obliku u kome ih nalazimo, tek u autorovome govoru obrazuju - on ih obrazuje. Ovde se, na pojačan način, dešava ono što se u književnoj umetnosti uvek dešavalo,

Copyright 2024 Igra Recima Politika privatnosti