Ćosić, Dobrica - KORENI
jer su Tola i Mijat razneli po selu vest o Vukašinovoj fotografiji, pa su seljaci svakog jutra i večeri nagrtali u Aćimovo dvorište da je vide i piju staru rakiju.
— dobra je za tebe i mog oca. — Nije ti lepa? Đorđe jeknu. — Čija je tvoja izabranica? — čvor je Aćimovo lice. Vukašin teško izgovori: — Tošićeva ćerka. — Tošićeva ćerka?! Naprednjaka Tošića? — Jeste, njegova.
Tek kasnije, u suton, poče da se razbistrava Aćimovo bunilo. Tamo gde se sunce zaklalo na planini, diže se nekoliko velikih ljubičastih klobuka. Modrina preliva sneg.
Grize usne, jer u bagremovima pište i kvrkore čavke. Đorđe čuje sporo i ravnomerno disanje, ne zna da li je Aćimovo ili njegovo, i čuje crkveno zvono koje oglašuje smrt muškarca.
“ I tek kad su takvo Aćimovo držanje kasnije neki uzeli kao siguran dokaz da se preko Vukašina prodao dvoru, da galami zato što mu je glava sigurna,
I na molitvu mu liči ovo Aćimovo predavanje suncu. Otkako je sinoć isterao Raku apsandžiju i seo, nije se više pomakao. Andri se odjednom natuštiše
Aćimu kao da je sunce spalilo oči. Ostale su dve modrikaste jamice. — Đorđe nije izdajnik — dodade na Aćimovo ćutanje. — da nije prerovska baba izgubila svinju, ne bi po kiši lunjala po vrbaku. Tako ga je našla.