Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
— Ma ti kâ da ne begenišeš ovo naše vino — reče onaj đačić koji ga je i dotle zadirkivao, pokazujući na Bakonjin tek načeti dio.
Tu je bila knjižnica, a u isto vrijeme i „skula“. Najprije bi Bakonjin nos osjetio zadah vlage i prašljivijeh knjiga, pa onda bi njegove oči otišle ka velikom Isukrstu na stijeni i na katedru
Prekovođani stigoše i svi jedanak zagrajaše, a tako isto manastirska čeljad s druge strane, te zaglušiše jedni druge. Bakonjin konj dva puta potonu, te malome ostajaše samo glava iznad vode. Diže se velika vika. — Spaste dite!... Ko je plivač!?..
njim se slegao sav kršćanluk, koliko ga je od mora do Kozjaka i Velebita, sve, brate, po izbor momci, konjici i pješaci. Bakonjin konj kao i da ne staje na zemlju, nego kao munja oblijeće tu silnu vojsku, a Bakonja na njemu, držeći u lijevoj ruci krst,