Matavulj, Simo - USKOK
Najgore izgibosmo mi, u sedam plemena; ponajgore se ubiše Bajice i Donjokrajci, mi i Bajice! — Aoh, doboga — učini Primorac uzdahnuvši, pa poslije kratka ćutanja zapita: — A čemu se
Najgore izgibosmo mi, u sedam plemena; ponajgore se ubiše Bajice i Donjokrajci, mi i Bajice! — Aoh, doboga — učini Primorac uzdahnuvši, pa poslije kratka ćutanja zapita: — A čemu se narod izbezumi, da od boga
Trojičina dne nijesam bio, a tada kao i da nijesam bio, jer iz manastira ne smjedoh nikuda, bojeći se da me ne ubiju Bajice. Da znaš samo kuda sam zalazio, dokle stigoh u manastir! — Ko su Bajice? — Veliko brastvo na Cetinjskom polju.
Da znaš samo kuda sam zalazio, dokle stigoh u manastir! — Ko su Bajice? — Veliko brastvo na Cetinjskom polju. — A zašto da te ubiju?
— Ko su Bajice? — Veliko brastvo na Cetinjskom polju. — A zašto da te ubiju? — Zato što smo se bili mi Njeguši i Bajice eto sve do prije petnaest dana.
Kako je lijepo vrijeme trajalo desetak dana, on obiđe redom i potanko Bajice, donji kraj, Bjeloše, Očiniće, Ugnje. Ali se odjednom vrijeme promijeni: poče ponovo padati snijeg, vodnjikast, mek, te
Prvoga dana obiđoše Bajice i donji kraj, drugoga idoše na Granicu, trećega se uputiše ka Đinovu brdu, kad ih na pola puta stiže u trku njeko momče
— Aferim ti ga, sokole — viknu neko iz gomile Donjokrajaca. Na to se Bajice mašiše pušaka. — Stojte, nesrećnici — viknu vladika.
I jer treba da je zakon svrhu svega! No mi recite, Bajice, mičete li svi na dušu ovog ubicu? Ko ga miče, neka digne ruku! Sve Bajice podigoše ruke.
No mi recite, Bajice, mičete li svi na dušu ovog ubicu? Ko ga miče, neka digne ruku! Sve Bajice podigoše ruke. — Hoćete li me poslušati, Donjokrajci! — viknu onijema. — Hoćemo — odazva se gluho knez Ivanović.
priđe mu i pruži ruku na cjeliv, stavi je na njegovu glavu i ostade za njekoliko u molitvi, pa pobježe u manastir. Bajice odriješiše osuđenika, pa se navrstaše za njim. On se prekrsti. Svi se prekrstiše. Onda pođoše brzijem koracima...
Bješe već mrak kad se Janko i Krcun uputiše gornjim poljem. Duvao je lak sjeverac. Dok ne prođoše Bajice, malo su što govorili, a kad se dohvatiše planine, našavši zavjetrinu, sjedoše, napiše se, i Janko započe pitanjem:
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
Nego hajte, od zemlje glavari, među sobom da način vidimo i smirimo dvije porodice, Velestovce i Turke ćeklićke, pa Bajice i bratstvo Aliće, — da radimo da ih pomirimo al' od mira vjeru uhvatimo.
SIJEKU PECIBA I SJEDOŠE NA RUČAK. SERDAR JANKO PITA ČI JE BRAV TE MU ON U PLEĆE GLEDA, I KAŽU MU DA JE MARTINA BAJICE. SERDAR JANKO Divna pleća, a divno li piše! Blago tebi zadovijek, starče, čudno li ćeš nešto doživjeti!
ĐAČE Nije, đedo, tako mi roždestva, no nekakav pokolj te veliki; od miline uru sam slušao! Dim je crni legâ nad Bajice kâ najgušći oblak o jeseni. IGUMAN STEFAN Hajd otolen, što koješta drobiš! dim na Božić, velikoga čuda!
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Zlosretne 1690-e godine, za vladikovanja Visariona Bajice, Skadarski paša Sulejman, rasturivši prijevarom Crnogorce, lagumom razori krasnu zadužbinu Crnojević Iva.
No pričajte mi gdje je koji konačio, jer znam lijepo da nijeste nijedan iz doma jutros, bez toga Bajice.“ „Mi smo baš kod njega i noćili, nas trojica“, odvrati Savo. Đakon sad počeo bješe posluživati rakijom.
Nazvah mu: pomaga Bog, a on meni grdno: A što ne čuvaš ovce, nikogoviću, no ih pusti u naš kraj? Mislio si valjda: e Bajice su mrtvice; mi i naša stoka možemo harati po njihovu!
Kad se svi izrediše i pošto zvono presta, Vladika progovori: „Bajice! Zemlja je zinula da popije krv jednoga vašeg brata!