Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Ispije čašicu rakije i, ljuto ucvijeljen, požuri da svoje dostigne. Putem besvjesno stiska stari dževerdar i prsti mu grčevito po njemu igraju; htio bi da se umiri, no ne može.
I gleda ih pred sobom žive: njih dvoje, jednog do drugoga; i dok ih gleda, zaboravlja na nevolju i besvjesno u duši mu se useljuje veselje: dok je njih, što će da žali! Zar na svijetu ima išta jačega i vrijednijega mimo njih?
Poslije, preko grada vode ih u sud. Putem besvjesno gledaju u čeljad i nažgane fenjere; nijesu znali kud ih vode, nijesu ništa taj čas ni osjećali, niti su mogli da priberu
kad negdje dalje uminuše koračaji vojnika koji su u marširanju prolazili pored tamnice; te koračaje oni su u pameti besvjesno pratili; kada ih nestade, kao prenuše se. Pa i sudac ih opominje da je vrijeme rastanku.
Na dogledu tih pustih visova osjetiše se kao riba kad se iz mreže izmakne i morem zastruji, — osjetiše besvjesno, kao nikada dosle, svu ljepotu svježine, svjetlosti i prostora.
Tada se djevojka mače i uputi se pravce otkud je iz dvorane do nje dopiralo djetinje jecanje. Besvjesno gleda u čedo položeno na sto. Nad njim se nadnijela majka mu, ukočeno gleda u nj i, vidi se, u brizi je što će s njime.
ugleda veliki grad i stupi na njegovu obalu, nešto joj se silno u grudima potrese, pa zatim u duši nastupi tajac. Besvjesno korača uz Lazu prema Spasojevu boravištu, u očitoj strepnji.
Već je dobro zanoćilo, gosti su ređi, a oni što dolaze klimaju glavom, mutne su im sitne oči i odlaze besvjesno, mrmočući i pišteći kroza zube.
Biće joj bolje no otkud je došla... — Meni je dobro bilo gdje sam bila, — veli djevojka zamišljeno. I nastavi besvjesno, kao za se: —Zašto sam i dolazila?... — Vidiš!
A kad pogleda oko sebe, u sakupljenu djecu i žene, čisto se zasrami. I, onako zastiđenoj i smetenoj, besvjesno učini joj se da je ovo danas sitno i smiješno, čisto odvratno prama čistoći osjećaja koji joj toliko puta izbiše u
— 'Ajdemo! — reče joj Marko najednom, pitomije no igda . — Pusti još malo! — zamolila ga i besvjesno iz njegove istrže svoju ruku. — 'Ajdemo! — povika on iznebuha. — Ili ne znaš da si mi žena?!
da zaplače, da nad njim dulje ostane, — to i druge rane — no ne može; na ustima osjeća dodir njegove prazne, mrtve puti, besvjesno ruka joj bježi k ustima da taj dodir otare sa svoje žive puti, da ga uništi.... — Ukrcajmo se!
Ćipiko, Ivo - Pauci
Prešavši dragu, stupiše u krševiti proplanak. Maša ne pita kud će, već besvjesno ide za njim; preskaču s kuka na kuk, a ustaviše se pod glavicom od samih visokih stijena i litica između kojih raste
—Nisam imao kada, prekida Rade i nasmija se— a vala, pope, nijesam živina!... — besvjesno isprsivši se nadhvati ga cijelom glavom i, ne trenuvši kapcima, oštro u oči pogleda ga.
Sada je ulica, s malim, prazna, i već se u nju suton uvlači. Rade besvjesno pogleda nada se da vidi gdje je sunce, ali ko da ga odavde ugleda, između ovih visokih kuća?
— Da, da, treba! — potvrđuju ostali. Radu, slušajući razgovor, suze obliše. Pogled mu besvjesno zamiče na zgrbljena oca. Mrtav je i leden kao i ona golema litica povrh njega; nestade ga sa ovoga svijeta...
Rasijano, bez reda, besvjesno nasrću na nj prosti, čovječji osjećaji i otiskuju one tuđe, naučene, što se silom nameću i radi kojih se toliko u
Maša osjeti dodir i golicanje njegova lica na svome, osjeti njegovu mušku volju... I dok je on ljubi, misao besvjesno ponese je ka Radi... I želja za njegovim milovanjem izbi snažno, jako. — Rade!
Skrene ka mlinovima. U po puta upita se: „Što ću tamo? “ Ali ipak ide, gonjen besvjesno nekom neodoljivom radoznalošću. Ustavi se povrh nove kuće pod ciglom; red dvostrukih stakala u pročelju zatvoren je, a
I otada ga ono nerazdruživo pratijaše i naviraše mu iz cijeloga bića. Besvjesno hodaše širokim ulicama. Više ga nijesu zanimala tuđa obličja, ni gradski sjaj; bijaše mirniji čim je dalje odmicao.
Nekoliko puta, već umoran, bješe obigrao ovaj komad ulice, dok spazi njih troje gdje izlaze iz kuće. Besvjesno pratijaše ih izdalje. Oni uđoše u neku gostionu, on uleti za njima. Sjede za prvi sto što ga nađe i naruči piva.
Ivo se bijaše podao ugodnim mislima. K'o besvjesno hodaše za družinom i posmatraše Marijin strojni struk. Kod prvih kuća upita je je li se umorila, upita je onako...
On zaželi milovanja i utjehe i bolno se sjeti očeve srdžbe i prezira. Besvjesno se podade tuzi i, onako bez misli, krenu dalje... U hodu naljeze na Juru i sestru mu Mariju.
— Ča vam je stalo, — odvrati ona kao nuzgredice i upita ga: — Kaki su onamo ljudi?... — K'o i drugi, odvrati on besvjesno i prodre očima u njene zjenice. Spopala ga silna tuga.