Ćipiko, Ivo - Pauci
— Odlazi, odlazi, velim ti! Biće krvi! — trže se Radivoj, i priteže curu k sebi. Cvijeta, našavši se između dvaju bijesnih momaka u gomili svijeta, čisto obezumi, njene oči, trepavice, trepte, a poplašeni pogled luta uokolo, kao pogled
tišini, a zamoreni seljaci, neki s omotanim peškirom oko glave, odjeveni ljeti kao i zimi u sukno, izmiču se ispred bijesnih konja ustranu i, u znak pozdrava, kape se dohvataju. Čude se kud će ova sila fratara, jedan bješnji od drugoga.