Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
kako ti je ono ime ...Ne znaš? Eto, na priliku, Vaskrsije. E, moj dragi Vaskrsije, tako su ti mene ovdje, kako se to službeno veli, priveli i zadržali, seljački rečeno: strpali
kako ti je ono ime ...Ne znaš? Eto, na priliku, Vaskrsije. E, moj dragi Vaskrsije, tako su ti mene ovdje, kako se to službeno veli, priveli i zadržali, seljački rečeno: strpali me u buvaru.
Šta će ti, veli, mamuze, na bose noge ako ideš poštenim poslom? To ti se, vidiš, naziva otežavajuća okolnost, moj Vaskrsije. Kroz čitavu stanicu prostrujalo odnekud nešto nesvakodnevno i svečano.
I priča li, priča. — A šta priča? — pita komandir. — Priča kako će on i Vaskrsije pokrasti najbolje konje po srezu, pa u Karlovac, na vašar. Miliciju će, kaže, razoružati, a tebe zaklati. — Auh, sto mu!
Miliciju će, kaže, razoružati, a tebe zaklati. — Auh, sto mu! ...A ko mu je sad taj Vaskrsije? — Onaj mali. On ga tako zove. Komandir zateže uniformu i gologlav izlazi napolje.
— Ovamo to daj! Vidi ti njega. — Zar moga Vaskrsija? — kliče Vidak. — Ovo je moj Milan, a nije Vaskrsije. Vaskrsije je tvoj ćaća — viče cura. — Zar nam odnese dječaka? — čudi se komandir. — Ne bi vi znali! — galami luda.
— Ovamo to daj! Vidi ti njega. — Zar moga Vaskrsija? — kliče Vidak. — Ovo je moj Milan, a nije Vaskrsije. Vaskrsije je tvoj ćaća — viče cura. — Zar nam odnese dječaka? — čudi se komandir. — Ne bi vi znali! — galami luda.
E, moj Vaskrsije, ti nas danas baš lijepo razgovori, hvala ti ko bratu. TREBA NALOŽITI VATRU Među bregovima, na bezimenoj zaravni