Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
recite im: zbogom). deca su najuzbudljivije oličenje otadžbine, budućnosti, života radi koga treba umreti. I zato je Vasojević Steva mogao onako odlučno i ubedljivo da kaže sestri na rastanku: Kad se rodi od zapada sunce, onda ću ti sa Kosova
domamio, turio ih na dno u tavanicu: jedno bješe Vuksan od Rovaca, drugo bješe Liješ od Pipera, treće bješe Selak Vasojević. Ljuto cvile, jest im za nevolju, sužanjstvo je njima dodijalo.
Veli tako Selak Vasojević: „Mene, braćo, jeste najžalije: ostaše mi dvori i timari, i još pusto nebrojeno blago, u planini hiljada ovaca; ostade
tavnicu baci; pak se opet natrag povraćaše, opet dželat sa tavnice viče, te dozivlje Selaka vojvodu: „Ko je ovđe Selak Vasojević, nek iziđe pred tavnicu kletu, došla mu je ostarila majka, od paše ga uze na otkupe, dade za njga krave i volove i
Prevari se Selak Vasojević te iziđe pred tavnicu kletu, dželat trže sablju ispod skuta, manu sabljom, os’ječe mu glavu, pak Selaka za tavnicu