Crnjanski, Miloš - Seobe 2
Došao je go i bos u Vijenu, sa licem mučenika, a sad nosi svilu i svilene, vijenske, čarape. Upliće u razgovor filosofičeske izreke, i skaradne.
Isakovič pomisli da taj čovek – koji sedi prekoputa, kraj sve te, mnogo hvaljene, prosvećenosti, vijenske, kojoj njihove žene toliko naginju – ima, svakako, nož, u čizmi, uz nogavicu. On, Isakovič, ga je imao.
Kapetan, kaže – sunce mu jarko – hoće baš da ražalosti gospožu Evdokiju! Trebao bi već da zna da gospože vijenske, kojima je muž ostario, ne vole da svog kurmahera puste, daleko. Vole da je uvek blizu.