Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
— Sklonite malo pobratima, a mi da učinimo jedan prepad na Turke! — reče Zeka. — Šta veliš ti, vojvodo?... — Neka bude kako ti veliš, buljubašo! — reče Bogićević. Stanka skloniše u jedan kraj šanca.
Turci stuknuše. Nasta tajac. — Tako ja umem!... — reče Čupić. — Nego, vojvodo Jakove, neka tvoji ljudi zauzmu prve redove. Jakov naredi.
Kad je Čupić došao među njih, Zavrzan se bio raspričao. — Šta radite, dobri ljudi?... — Čekamo, vojvodo!... — reče Zeka. — Ja mislim da su se dobro oprljili... — Jesu... Pogle lom ispred šanca — pokazuje Zeka. — Vidim.
— Ja mislim da su se dobro oprljili... — Jesu... Pogle lom ispred šanca — pokazuje Zeka. — Vidim. — Nego, čuješ vojvodo, — Šta, buljubašo? — Ja bih te nešto zamolio... — Govori. Takom junaku ne mogu ništa odreći.
Zeka vide da se predomišlja. — Vojvodo!... — reče on. — Nikad ja nisam boja bio dok malo nožem ne proradim!... Ja ovo i ne računam u boj!...
Zeka pravo veli!... — privikaše golaći. Čupić mahnu rukom: — Najposle... neka ti je bogom prosto!... — Hvala, vojvodo! — Hvala!... Hvala!... — zaori se oko njega. U taj mah zatutnji zemlja. Sa sviju strana povikaše: — Idu Turci!...
Nego... šalji što pre po barut. Čupić se mišljaše koga da pošlje. Reče da mu dozovu Zeku. — Evo me, vojvodo! — reče Zeka ulazeći u šator. — Neka mi dođe Surep. Zeka izide iz šatora i zamalo vrati se sa Surepom. — Stanojlo!
— Neka mi dođe Surep. Zeka izide iz šatora i zamalo vrati se sa Surepom. — Stanojlo! — Čujem, vojvodo!... — odgovori Surep. — Meni treba čovek koji ume umreti a reči ne izustiti. — Dobro, vojvodo.
— Čujem, vojvodo!... — odgovori Surep. — Meni treba čovek koji ume umreti a reči ne izustiti. — Dobro, vojvodo. — Da ideš u Sremsku Mitrovicu. — Dobro. — Nama treba baruta. Nađi gde znaš i što više možeš... A evo ti novaca.
— Ja se neću maći odavde dok me svega ne iskablićaju na param parče! — Ama šta možeš ti sam? — reče Jakov. — Vojvodo!... Šta ja mogu, to će se čuti!... Ako ste dokonali da se uklonite — uklanjajte se što pre!... Idite!...
Zar da se kao žena pustim da mi ruke svežu, pa onda glavu seku?... Nikad, vojvodo! — Ti možeš preći preko Save. — Ja sam jednom prešao Drinu i našao družinu koja sveti ono jadno roblje!...
Meni bez okršaja nema vedra dana... ja sam onda kao ubijen!... Ne govori mi to, vojvodo! — Ali... Zeka mahnu rukom: — Svršeno je!...
Matavulj, Simo - USKOK
Čini se čovjeku da čita kakav zapleten i nevjerovatan roman našega Vidakovića! — U svemu tome, gospodine vojvodo, nema kakve moje zasluge — reče Janko. — Čuven sam bio zbog svoje nesreće! — Da.
I ti do njega tako isto, vojvodo Miliću! Dedete! Budite voljni, kao da ste gdje na svadbi u vašim pitomijem i bogatijem Cucama i Bjelicama!
Jakšić, Đura - STANOJE GLAVAŠ
sipajuć Otrovnog bilja gorke sokove, Na taki način da te umori, Da vikne posle tugom lažljivom: „Oh, kuku mene, sêdi vojvodo! Na mojim grud’ma krv ti usahnu!“ To onda nije mogla činiti. A danas?
Oružja nema!... Sulejman ište Turaka besnih skupe pusate? Lepo, vojvodo!... Baš kad bih dao, Ne bi li sutra moje poiskô? A to će reći: glavu iskati!... HASAN: Nije ni tako!
Jakšić, Đura - JELISAVETA
— Gle, šapće opet knezu na uvo; Eno se smeši... Eh, propao si! Upropastio te osmeh jedini, Vojvodo naša — stari Radošu!... (Glasno.) Oprosti, kneže, izdajniku tom!
(Katunović dolazi.) KNEZ ĐURĐE: Vojvodo, šta je? Tvog oka tama šta mi donosi? KATUNOVIĆ: Noć. KNEZ ĐURĐE: Kakvu? Je l’ blagu, laku — onu večnu noć?
JELISAVETA: Oh, nemoj tako, dragi vojvodo, Sva krv se sledi tebe slušajuć... KATUNOVIĆ: Još crnje priče, još užasnije, Od kojih će se i nerazumu Kao od groma
KNEZ ĐURĐE (gladi se po čelu): Još nešto htedoh pitat, vojvodo... Ali dosta je — dosta, suviše, Pod tvojih glasa teškim teretom Slabačka mi se pleća slomiše...
I Topuzović, Braneći muški tvrdu granicu, Od izdajničke sablje pogibe. KNEZ ĐURĐE: Idi, vojvodo! Katunjane mi verne iskupi I što mo’š brže brzaj Morači; A za tobom ću namah poslati Krajeva drugih bojne sinove.
(Boj jednako traje. Turci viču. Puške pucaju. — Katunović se vraća.) KAP. ĐURAŠKO: Šta je, vojvodo? Ozbiljom kobnom šta mi donosiš?
) KAP. ĐURAŠKO: Šta je, vojvodo? Ozbiljom kobnom šta mi donosiš? KATUNOVIĆ: Svega — Ali ni za lek dobro, vojvodo, I Šulović nas s podlim Mićićem U ovom kobnom času ostavi, A s njima Vuksan, za njim Piperi Nevernicima pomoć dadoše.
KATUNOVIĆ: Oh... ne mogu... Zar... da osvo...je?... (Katunović izdahne.) RADOŠ ORLOVIĆ: Zbogom, vojvodo! Videćemo se!
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
— Za tobom i u goru i u vodu, delijo i vojvodo naš! — ode gorom i planinom iz pet stotina grla. Pokojni Partenija na brzu ruku očata vojinstvenu molitvu i osveti
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
“ Al' besedi Kosovka devojka: „Zdravo da si, kneževa vojvodo! Nisam nigdi na ograšju bila; rano me je probudila majka, — mi ranimo te vodu grabimo: kad ja dođo na vodu
Pita njega carica Milica: „Oj, boga ti, kneževa vojvodo, što si tako konja oznojio? Ne ideš li sa polja Kosova? Ne viđe li čestitoga kneza, gospodara i moga i tvoga?
Kad to začu carica Milica, proli suze niz bijelo lice, pak još pita Vladetu vojvodu: „Još mi kaži, kneževa vojvodo, kad si bio na Kosovu ravnu, ne viđe li devet Jugovića i desetog starog Jug–Bogdana?
Još mu reče carica Milica: „Stan', počekaj, kneževa vojvodo! Ne viđe li još dva zeta moja: Brankovića, Miloš-Obilića?“ Al' besjedi Vladeta vojvoda: „Ta ja prođoh kroz Kosovo
Od Memeda, od cara turskoga, a dolaze do Stalaća grada, do Prijezde, vojvode stalaćke: „O Prijezda, vojvodo stalaćka, pošlji meni do tri dobra tvoja: prvo dobro — sablju navaliju, koja seče drvlje i kamenje, drvo, kamen i studeno
Kralj mu božju pomoć nazivao: „Božja pomoć, vojvodo sibinjska!“ Vojvoda mu bolje odaziva: „Zdravo, kralju od Maćedonije, zlatna kruno pod nebom na zemlji, jasna zvezdo na
piše lomnu Kuču i Bratonožiću na vojvodu Liković-Iliju: „O Ilija, Brdskoj zemlji glavo, viđi knjigu, ne počasi časa, ti, vojvodo, da si u svatove pod Žabljaka u široko polje; no, vojvodo, ne pođ’ inokosan, povedi mi listom Brđaniju“.
Ilija, Brdskoj zemlji glavo, viđi knjigu, ne počasi časa, ti, vojvodo, da si u svatove pod Žabljaka u široko polje; no, vojvodo, ne pođ’ inokosan, povedi mi listom Brđaniju“.
Kad začuše kićeni svatovi, te svatovi jednu riječ kažu: „Fala tebe, vojvodo Milošu! Fala tebe, gospodsko koljeno, kad si taki viđen među braćom, kad si viđen i kad si pogodan“.