Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
— Lijepo, lijepo!... Zar je samo njima dato da budu dobri ljudi?... Vidjećemo!... — Baš sam im svesrdno govorio... — Vjerujem ja tebi. — Ali ne pomaže... — I ne treba... — reče Kruška, gradeći se hladan, iako mu obraze obuzimaše crven...
Matavulj, Simo - USKOK
Njekoliko momčadi potekoše da nađu palice. — Sad ko će se sjeći s Jankom? — pita Krcun. — Ja, zanago, neću, jer ja vjerujem da će me nadgornjati! A-nu, ti, Labude, koji kažeš da ta vještina ne pomaže! — Ja, vaistinu i hoću! — reče Labud.
Najzad baci palicu i viknu: — Lasno je ovako, ali kad bi se baš dobro ražljutio, kad bih kidisao, ne vjerujem da bi mu što pomogla njegova velika vještina! — A-nu obidi se još jednom s njim, pa da on tebe udara kako on hoće!
— Kad je vlaga spolja, treba da rečeš! — doda đakon, prihvativši od đaka čašu... — Jer ova iznutra ne vjerujem da ti škodi! Nema boljeg lijeka od opake vatre i njekoliko čaša ovakog dobrog crmničkog! Ded, strikane, još po jednu!
— odgovori knez, a glas mu drhtaše... — Je li to moguće? Vjeruješ li ti da bi to moglo biti? — Vjerujem, vjere mi! A što je tu čudno i neobično, kad su jedno prema drugom kao da ih je bog sazdao jedno za drugo!?
Jesu li se vratili, znaš li? — Ne znam, ne vjerujem! Prije dva dana popadiji bješe umro brat u Primorju, te ona i pop bjehu otišli na pokajanje.
Popović, Jovan Sterija - LAŽA I PARALAŽA
JELICA: Ah, da mi je mogućno, ne bi vas pet dana otpustila. ALEKSA: Vjerujem, to mi se često na putu događalo; al tako mi i treba kad mnogo znam. JELICA: Dakle, molim za „tablo“.
Verujte mi, gospodin baron, vrlo mi se retko ovakove vizite prigađaju. ALEKSA: Vjerujem; za vas je jedna škoda što ste iz Beča izišli. Vaš zaista nježni sostav mora veliki ušterb terpiti.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
Što su telu dobra jela, To su duši dobra dela. V) DIJALOŠKE — Bako, vjeruješ li boga? — I vjerujem i ne vjerujem. — A bojiš li ga se? — Ko se ne bi zla bojao. — Vidiš li, baba, kulu? — Ne vidim.
Što su telu dobra jela, To su duši dobra dela. V) DIJALOŠKE — Bako, vjeruješ li boga? — I vjerujem i ne vjerujem. — A bojiš li ga se? — Ko se ne bi zla bojao. — Vidiš li, baba, kulu? — Ne vidim. — A vidiš li starca? — Nazirem.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
— Vjerujem da bi odrastao čovjek mogao lako zaboraviti fizionomiju sudije koji mu izriče smrtnu kaznu, ali slika djeda u spavaćici
Što li sam se dao u filozofiranje! To mi je slabost od djetinjstva. A vjerujem da nema čovjeka za to nepodesnijeg od mene. Ali to je u meni uporno, kao i svaka nesretna ljubav.
U prvom redu, ovu: obično i ponajvećma, ja sasvim tačno, i često veoma oštro znam što mislim i vjerujem. No da li to što mislim i vjerujem doista mislim i vjerujem, o tome vrlo često nisam načisto.
No da li to što mislim i vjerujem doista mislim i vjerujem, o tome vrlo često nisam načisto. A pokušaji raščišćavanja i lučenja tu me redovno
No da li to što mislim i vjerujem doista mislim i vjerujem, o tome vrlo često nisam načisto. A pokušaji raščišćavanja i lučenja tu me redovno iznevjeravaju.
Da ga učiš životnoj mudrosti! Ti si rođen talenat za informatora! — Rado bih se primio tog zadatka, i vjerujem da bih bio savjestan pedagog. Ja sam, doduše, malko lijen i aljkav, ali kad se nečeg primim, znam što je red i dužnost.
Nego znaš li što sam saznao o Ivanu? — Što? — U tajnosti piše pjesme i šalje ih pod šifrom raznim časopisima. Vjerujem da bi volio da mu bar jedna od tih pjesmica „ugleda svijetla” nego ma šta na svijetu.
Spopada me želja da harangiram, da podjarujem „duh insubordinacije” u mlađima. I vjerujem da tačno tako reaguje bar devedeset i devet posto ljudi oko mene.
Kad bi se u širim redovima spoznalo kako se relativno lako postiže taj vid savršenstva, vjerujem da bi se ljudi u mnogo većem broju dali na praktikticiranje potpune iskrenosti.
— Ovo se, sinko, ne pije svaki dan! — reče odčepljujući među koljenima prvu flašu. — Vjerujem da ni sve zdravstvene komisije ne kušaju od toga, je li Petre?
Bože moj, znao sam da je to apsurd. Ali što to mari? To je apsurd; a ja u to vjerujem, čvrsto vjerujem; ergo: ja vjerujem u apsurd. Pa što onda?
Bože moj, znao sam da je to apsurd. Ali što to mari? To je apsurd; a ja u to vjerujem, čvrsto vjerujem; ergo: ja vjerujem u apsurd. Pa što onda?
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Ona se začudi i upita ga: — Gdje si bio? A vrag joj reče da je bio u boci. Ona na to odgovorit: — Ja ti ne vjerujem da ti toliki možeš unići u bocu.
— Ja to vjerujem, efendum, ali od svijeh tijeh glava ne bi nijedna uisala na ovi moj vrat; a ovu moju kad skinu, ne bih se ni za onu
Raja, pošto ču i poznade koji je Turčin, odgovori mu: — Valaj ti, Turčine, moj aga, ne vjerujem da me od srca blagosivaš.
Raja već je znao što će mu se dogoditi, pa reći će: — Sad ti vjerujem. Dok Turčin naleće s konjem, a raja đipi sa strane od puta, pa iza jednoga kamena nateže malu pušku govoreći Turčinu:
A Turčin: — Izlazi na put, vjera ti je! — Jok, jok, ne vjerujem ti, no prolazi ti s mirom, vjera ti je. VALAJ, VLAŠE, I JA — KAD MU SUDA NEMA Nekakav raja opsuje Turčinu sveca kad
Ćipiko, Ivo - Pauci
— pa pođe k vratima, htjevši da zovne nadstojnika Vasu. — Ne zovi ga, vjerujem ti, gospodaru! —prekide ga Ilija. — Skupa je sada zemlja, Ilija; svijet se narodio a zemlja ne primiče; a vidićeš
— De, vidi, Rade, — zamoli — ima li zla u njoj? Rade se nasmija preko volje: — Odavno već ja ne vjerujem u gatke! — odgovori zamišljen. —Ne valja tako, Rade, nisu to gatke, svjetuje stara.
Svu bih noć drage volje lutao selom i poljem. —Vjerujem, a ko ne bi, ko je lastan! —To nije teško. —Čini vam se, — mirno će mlađi. — Umornu ne da se šetat'.
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
— Što, što, kakve alatke?! Ništa ja nijesam sakrio. — U redu, vjerujem ti — velikodušno odvali Nikoletina. — Nijesam ni ja ništa krio, pa mirna Bosna.