Skerlić, Jovan - ISTORIJA NOVE SRPSKE KNJIŽEVNOSTI
Milutinovića on je pevao: Ja sam tebi mnogo dužan — dužnosti su ove svete, Ka oltaru priznanosti64 neka vječno one lete. Ti m̓ uvede pogled prvi u zračnijem prostorima, u kojim se zv̓jezde tiće i šetaju horovima...
je to svoje osnovno raspoloženje: Ja sam predan sluga matere prirode; Njezina je knjiga, taine punana, Radi moga oka vječno otvorena.
da im se svak ko ih pozna mora smijati i žaliti narod što nema prema sebi učenijih klasa«, i veliča narodne pesme kao »vječno blago i ukrašenije literature naše«.
« Tek docnije on će u njima videti »najveću dragocjenost« srpskoga naroda, »jedino i vječno ukrašenije literature naše«, i isticaće ih visoko zbog »najdragocjenije čistote i sladosti našega jezika...
Milićević, Vuk - Bespuće
svađa i utiša se; zvekne koja sablja i zazvekću mamuze; od vremena na vrijeme, čuje se s kase ženski smijeh, bezbojan i vječno jednak.
iznad svoje glave, ispod kojega izgledaše još sitniji, jadniji, kržljaviji, sa svojim preplašenim očima, bojeći se vječno nečega.
grozotu smrti sinovljeve; Milan je umro jednom, mučio se samo jednom, a ona će da se neprestano muči, to umiranje nju će vječno da boli, njezina rana vječno da krvavi, strašnije nego njemu. — Ubio!
je umro jednom, mučio se samo jednom, a ona će da se neprestano muči, to umiranje nju će vječno da boli, njezina rana vječno da krvavi, strašnije nego njemu. — Ubio! — tupo i iz dubine, s nevjerovatnom teškoćom u izgovaranju, kaza ona.
i isjeći šumu za svih trideset i nekoliko godina kako je on čuva i kako se u nju rijetko sjekira zabada; uši ga vječno varahu da čuje udaranje sjekira u daljini, a nos mu osjećaše miris paljevine i rastopljene jelove smole.
se razlamala beskonačno: oni tu pjesmu pjevahu zemlji koja ih drži i hrani, zemlji na kojoj su odrasli njihovi djedovi, vječno radeći i braneći je s puškom u ruci, sahranjujući u nju sve svoje nade i muku i jade i znoje, zemlji iz koje su se rodili
tu pjesmu, da ju je u sebe upila, da je ona dobrodušno ponavlja žamorom svojih talasa, da i ona voli svoje obale koje vječno obdjelavaju njezini potišteni unuci, da bi ona možda drukčije tekla, kad ne bi, jedne godine, čula udaranje srpova i
je bila strašna, jer je bila nepomična i grozna, jer je bila neiskazana i nemilosrdna, jer se nije mijenjala, ostajući vječno ista.
sa vrelim čelom na hladnom stolu, kako joj igraju grudi kako joj ruke, vlažne od suza, pritiskuju lice: njega prožimaše vječno njezin tužan, zaplakan pogled, njega pritiskivahu kao kamenje njezine žalobne riječi, pune suza, bola, sramote i jednog
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
“ Vječno su vrapci skitnice gole, pa dobrog Ćosu povazdan mole: „Uzajmi, Ćoso, bar zrno koje, imamo mnogo dječice svoje, u
Kapetan Mačak na barci lakoj za ribu pita u zemlji svakoj, vječno ga nada krijepi. Gdje god stigo, neko bi rekȏ: „Ribica dobra živi daleko, naprijed, mornaru lijepi!
A tik uz okno ribar se svio, ugasla oka, obnevidio ... Vječno se Mačku nada ... ŠUMSKE BAJKE JEŽEVA KUĆA SLAVNI LOVAC Po šumi, širom, bez staze,
prođe konjica godina, čekam listić, njenom rukom pisan, i spremam joj lagariju divnu: „Nikada se oženio nisam! Vječno, sjetan, mislio sam na nju, ostah vjeran starom obećanju.
Osta orah, u sumračja mlaka šumi laži malog čarobnjaka. I otada, vječno u oblaku, oko mene svilena prašina, kroz bespuća opčarano sanjam o svirali svoga kumašina.
“ List obrneš, opet nove čini: „Vječno vjeran biću Angelini!“ Godina se za godinom niže, niču nova obećanja sveta, dok odjednom, zar se i to nađe: „Ovo
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
Plačne, grdne pomrčine — mogu l' one svjetlost kriti? Svjetlosti se one kriju, one će je raspaliti. Plam će, vječno životvorni, blistat Srbu tvoje zublje, sve će sjajni i čudesni u vjekove bivat dublje. . . . . . . . . . . . . . . . . .
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Tragovi se ljudski mijenjaju zemanom; dobar može roditi r’đu, a r’đa opet dobra čovjeka. Bog ne dariva u vječno našljedstvo ni jedno svoje dobro; ni junaštvo, ni pamet, ni bogastvo, ni ljepota ne ostaje za vazda u jednome domu, no
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
U vremenom i burnom žilištu čovjeku je sreća nepoznata - prava sreća, za kom vječno trči; on joj ne zna mjere ni granice: što se više k vrhu slave penje, to je viši sreće neprijatelj.
Šest nebesah kolovitnih pređem, šest mlečnijeh preletim putovah, velju sferu igrajućih šarah, koji vječno svijetla dviženja u pravilnim kolim' izvršuju koja im je ruka svemoguća načertala presvetom mudrošću.
volji mirodavca; na nebesna četir' kraja idu da se krste u besmrtnu svjetlost, okrunjeni svjetlošću vječitom, na vječno se carovanje vrću.“ Povede me malo ponaprijed.
Ad se zove, car mu je Satana, mračna duša, neba nenavisnik; zlo je njemu jedina utjeha, on se sa zlom vječno obručio; zlu je žertvu prinio veliku, šesti dio nebesnog voinstva: lišio ih blaženstva svetoga, u mračno ih
ada nesitoga i zatočnik iz raja prognani da su mogli, besamrtni dusi, tvoga plana postić veličestvo, ada ime bi vječno ostalo ništožnošću nijemom zasuto, smrt bi na grob njegov očajala; ne bi Adam svoje legione u okove smrtne okovao
kedri i jablani i porode neizbrojne drvah, sve porode samo nebu slične, vrhove im jedva zazret možeš, u zeleno vječno obučene; red svešteni na svemu caruje.
jednome je sve pokorno meni u prostore i za prostorima; da od svete odstupim dužnosti, mrake carstvo bi ostalo vječno. Bi mirovah čislo, neponjatno nikom drugom do meni samomu, pod haosne ostalo oblake zakopano u njedra mračnosti.
Blagi tvorac mnogomilostiv je, oprostiće tvoje zabluždenje, pričislit te u vječno blaženstvo.“ „Ne, ne! - glasom krupnijem progrmje zli gubitelj dušah besmrtnijeh, da ga čuje stan buntovni pjeo -
Ja bih voli da sam vječno osta u sna mirnoj vladi i naručju, sa svom svojom svijetlom družinom, nego đe sam na svijet iziša da umnožim
Ovo strašno padenje nebesah načalo mu u tmine unese, tme vjekovah vječno neprohodne oko njega nagomila krugom. Prostor cjeo u stara vremena bješe sv'jetlim zasut šarovima, lica tame nigđe
“ „Neću - kaže - dva vjerni vojvode, zavjet sveti vječno narušiti; što sam jednom vjenča besmrtijem smrtnu kosu ispitati neće!
dna rastopio od preslatke duhovne naslade; al' zavišću duše sledenjene blagost tvorca jesu prenebregle, lišile se vječno naslađenja. Već su vjesi, sveti oblik pravde, zlom svojijem grdno prepunili, nagnuli ih k svojoj pogibiji.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
— Ne narod. Ni Ustav. — A ko onda? — Krunsko vijeće! Što mislite? Da prestolonasljednik ostane vječno prestolonasljednik, infantkinja vječno infantkinja, pretendent vječno pretendent? „Vječiti aspirant”!
— A ko onda? — Krunsko vijeće! Što mislite? Da prestolonasljednik ostane vječno prestolonasljednik, infantkinja vječno infantkinja, pretendent vječno pretendent? „Vječiti aspirant”! Nije li to još gore nego „Vječiti Židov”?! ...
Što mislite? Da prestolonasljednik ostane vječno prestolonasljednik, infantkinja vječno infantkinja, pretendent vječno pretendent? „Vječiti aspirant”! Nije li to još gore nego „Vječiti Židov”?! ... — Vratimo se, zalutali smo.
Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
Ti za snašu nemilice sasma često pitaš, A sam mi se po b'jelome vječno svjetu skitaš, I k tvojemu neščastiju sad ni svirca nije, A bez svirca traljavo se v'jenac ljubvi vije...
Opačić, Zorana - ANTOLOGIJA SRPSKE POEZIJE ZA DECU PREDZMAJEVSKOG PERIODA
I kad časak posljednji stigne, Da smrt sa zemlje i mene digne, U vječno žiće blaženog svijeta, Gdje svake slasti proleće cvjeta, Najstražnje riječi tebi ću slati: „S Bogom o Mati!...