Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
Kakva te je sila nečestiva da sagr'ješiš Bogu prevlastila, da vječnoga popireš zakone? Što je jarost besmrtnoga tvorca na zlo tvoje toliko ražeglo? Pričaj meni tužnu tvoju sudbu!
Tvoj pravedni gnjijev zaustavi od vječnoga onog nesretnjika i zlijeh mu u zlo pomotnjikah te su na prag došli pogibije: atom uđe u sunčanu zraku, toli neće u
Zar se smiješ vragom zlijem nazvat oca svoga i oca mirovah, koji te je iz jednog atoma u vječnoga pretvorio duha, okrunio krunom arhangelskom, da uživaš vječite sladosti u predjele neba blaženoga?
Rad česa je vaš vladalac gordi mene od sna budio vječnoga i družinu moju blagorodnu kad nam krune samodržavija stavit nije na glave mislio?
Zlobom k nebu vrage opojene ja sam čeka na pokajanije; mislio sam da će se sjetiti dara moga, vječnoga blaženstva, i dužnosti tvari k tvoritelju, neba slatkog uveselenija.
Stup veliki mračni sačiniše Satanini soputnici grdni od vječnoga svoga padenija s sjajnog neba do propasti ada, te u strašnom vidu dubijaše.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Djetinja je duša sva satkana od ljeskanja bivstvovanja i nebivstvovanja, sva natrunjena odblescima vječnoga. Tek mnogo kasnije shvatio sam da je to djetinjsko osjećanje — tako puno patnje, i tako blizu i ništavilu i neuništivosti
teži da izađe iz uskih granica pojedinačnog i vremenskog, i prebacuje se u bezgranično i sveopće — u iluziju vječnoga, nepropadljivoga, apsolutnoga.