Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Sklapao sam oči da bih na tankoj kožici vjeđa osjetio te male zapahe ništavila. XII Neke stvari kao da su najbolje, najčistije, najizvornije baš u predjelima gdje
rezignirano kunjanje u kakvom staračkom domu, u krilu složenih bijelih namreškanih ruku, kao u stare duvne sklopljenih vjeđa i opuštena lica, ostarjela od istinskih ozarenja jednom fiktivnom srećom. Nikad se više nismo sreli.
lice i usne što se miču, ne znam koliko je dug bio taj časak koji je protekao između onog sklapanja i ponovnog podizanja vjeđa: jedan trenutak ili nekoliko dana? * Jasnije se sjećam jedino kad su i opet (— o, po koji to put?
Uslužne ruke najzad pogađaju našu neizraženu želju iza sklopljenih vjeđa. Mala smetnja nestaje, osjećaj nelagodnosti iščezava. Tako, sad je dobro. Rasplinuto osjećanje zadovoljenog „jastva”.