Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
Niti se ko tu bogu moli, niti ide u crkvu... — Jes̓, bogme, gospodine, pravo kažeš! — graknu oni oko njega. — Eno, znam ja pre... Dođe ti na sabor kod crkve svakog praznika tušta sveta.
— Jes̓, bogme, gospodine! — opet graknu Vučevčani. — Bio sam baš mlađi pisar kod pokojnog Vula Ivića, kapetana. Kad se vratimo tako sa sabora — nose dva
Nije nama vajde ni od prote ni od litije, nego de da iskopamo mi ono nahoče iz našeg sela!...« Odmah ti, bolan, graknu selo, te ko budak, ko motiku, ko pijuk, iskopaše ga i odneše, te ukopaše čak negde kraj Graca pod obalu i, hvala bogu,
Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
koji nazdravi „crkvenoj popadiji”, ali Krsta Zamlata isteže šamarom i sastavi ga sa zemljom, a uvrijeđeni narod graknu: „Udri, posvetila ti se!” Sve ide dobro i svi se dobro nadaju.
Matavulj, Simo - USKOK
Ženske pristupahu da mu ljube ruku, ali se on branjaše. Najzad stari ban graknu: — Haj’te, ženske, naprijed! Milice, Anđe, Gorde, Kiće, haj’te doma!
Domaći bjehu se primakli i zbili iza domaćina. Milica držaše bratanića. Knez, razdragan, obazrije se i graknu: — A-nu! A-nu! Vidi ih samo! A večera! Đavo vi večeru pozobao!
Narod graknu: „Eto sad vladika prima blago od Rusije, pa dosta i njemu i nama!“ Sad, poslije ovoga nesrećnoga rata, nije ni misliti
Janko se oprosti i vrati se. Zateče kneza pred kućom gdje popravlja sedlo. Dragić posmatraše što djed radi. Knez graknu: — A kamo te već, grdove moj!? Došao si sinoć, a ja te sad vidim!
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
— A je l živ moj Radoja, moja veseljačina? — opet graknu putnik šireći se na ulazu u dvorište. Tek sad se djedove oči netremice zakovaše za pridošlicu.
— Branko Ćopić. — Aha? — graknu on kao da je čuo bogzna kakvu strahotu. — Godina rođenja? To već nisam znao, nije znao ni moj djed, pa im pomože stric
— Aha, dobro što mi to pomenu! — graknu Rožljika. — Imam ja uprav nešto za tebe, samo da dobro platiš. Rožljika donese iz ambara veliku granatu od haubice i
bio neki fašista koji je išao na Moskvu isto kao i Hitler danas, i tamo nadrljao, pa se ustoboči u mjestu i začuđeno graknu: —Pazi, molim te, i sad ja kavu da joj nabavljam, švalerki Napoleonovoj!
Još samo komesar govor da održi. — Oho, Sajane, ode ti u pjesnike — iznenadi se komandant. — U pjesnike! — graknu Džakan. — To je nekad bila tvoja zanimacija. Moli ti boga da ja ne dunem u četnike, u bandu. — Eno ga sad!
— Ovo je municija za mene, orasi. — Aha, tu smo! — graknu čiča zlurado. — Pljačkaš, je li? Budemo li tako počeli, ode naša borba dođavola. Propašćemo dok okom trepneš.
— Da si ti meni živ i zdrav, makljao sam se ja radi njih jedno desetak puta, da se sve prašilo! — graknu mitraljezac. — A opet si spreman da digneš njihove orahe, a? — Spreman u svako doba.
Starica odjednom živnu, usvijetli očima i pobjednički graknu: — Aha, nek mi sad kažu da ga nema. — Koga to, bako? — Koga! Milog i dragog boga, moj sinko.
Rakić, Milan - PESME
Svršiće se. Ali niko neće znati Šta sve s nama pade u otmenom bolu, Ni kol̓ko se čezne, ni koliko pati, Pre no graknu vrane u pustome dolu.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Soldat se još bolje pribi u nugao. „Ha, Milice, luč uždi!“ graknu serdar, pa nastavi: „Dobra vi sreća — i vama na dobro doš’o, sokolovi moji!
Đakon ih prekide svijeh, pa graknu: „Nemoj Gospodaru!... A što! ovaki sokolovi, šta je to njima: „Priprtiše torbe obramnice, „Preturiše struke
„Tata, tata!“ „A, urte sokolovi!“ graknu on što je ikad bolje mogao, a znamo već kako je mogao da viče. Ranjenik jauknu. „Tata moj, neka!
“ „Neka ih! Dobro došli. Naša je kuća vazda puna bivala ovoga dana, pa će i posada, ako Bog da!“ „Kamo ste vi!“ graknu serdar, ulazeći pred njima. Bješe ih šestina, sve ljudi viđeni i lijepo odjeveni.
„Ha, veselo, veselo!“ graknu serdar, da je svijem u ušima zazvonilo. „Sjedajte ljuđi! Kamo vi ženske? Joke, ostavi pričanje sad, namjesti ovim ljudima
To je učinjeno u tren, kao za opkladu. „Ha, noževe, noževe amo!“ graknu Pejo. Stana hitro dohvati sa oružnice jatagan, pa ga dade rođaku, a Petar Ceklinjanin izvuče svoj, pa ga dade Luci.
“ „To je jedna! Čujte sad drugu o Cucama!“* „Nekate ljuđi!“ graknu serdar. „Ja se, bogami čudim u što ste jutros udarili!
o-o-o serdaru!“ dozivahu njegovi brastvenici sa sviju strana, taman kad on iz avlije. — „Eto me, braćo, ha momački!“ graknu on. — „A da kako! zar ćemo mi najzadnji!“ odgovarahu oni.
„Večeru donosite!“ graknu serdar. „A po večeri pićemo, pjevaćemo, igraćemo, kao kome je veselo srce. Veselo! veselo, djeco!
“ Domaći se zgledaše i „porazgovoriše očima“, pa serdar graknu: „Aj’ da se liježe, po noći je prevalilo, ja mnim ... Sjutra ćemo znati je li baš uskok Janko ili je: Jo-jo-jo!
Olujić, Grozdana - SEDEFNA RUŽA I DRUGE BAJKE
— Ne kradem i ne varam! — ljutnu se, a karta mu pod jezikom ne bi li ga sreća posrećila da mu baš ta pritreba. Graknu orao i okrenu se da vidi šta ga to u leđa pucnu. Varalica ispljunu kartu i pljesnu rukom: — Dobio sam! — Vidim!
Šantić, Aleksa - PESME
Lišće pada, muklo gavran graknu lugom, Mrzovoljno sunce U tamu se zavi; Mi rekosmo: ''Zbogom!'' hladno jedno drugom. I uz otmen naklon ti kolence
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
— zaprijeti Stric. Nikolica zabrinuto pogleda uz drvo i zamišljeno čupnu nosić, pa se istom nešto dosjeti i graknu: — I moja će se Žuja ošteniti, pa kad li štenad zaokupe tvoju dječurliju!
„Reponje“se začuđeno zgledaše. Stričev djed Aleksa graknu kao vrana: — Pa moj unuk svaki dan porani još prije sunca. — I moj Đoko uvijek odjuri trkom, sve se za njim prašina
Jovančetov otac, i nehotice, s ponosom izbaci: — Pazi samo moga hajduka. Ne da se taj. — Ima i pravo dječak! — graknu Nikoletina. — Danas te tuče ovaj, sutra onaj, udri, udri, dok najzad ne zaboraviš da si čovjek. U vola se pretvoriš.
U vola se pretvoriš. — De ti, de, Nikola, samo ti buni. Mogao bi se kajati. — Oho-ho, plašiš mečku rešetom! — graknu Nidžo. — Daj brzo puštaj te dječake pa da se ide kući. Nijesu djeca ni ručala. Hajde, razvezujte!
— Učiteljica Lana rekla nam je neki dan da si ti dobar čovjek i pravo veliko dijete. Poljar veselo graknu: —Aha, jeste li čuli! Pa da, dobar čovjek. Vidiš ti kako vi imate pametnu učiteljicu.
— Pobjegli od ustaša — odgovori Jovanče. — Baš ste jutros pogodili gdje ćete da pobjegnete — graknu Nikoletina. — Svaki čas ustaše mogu stići ovdje. Čujete li samo?
— Ehej, šta ti je to? — graknu poljar Lijan. — Kako šta!— radosno povika čiča. — Ispraćam unuka u vojsku, valja to proslaviti.