Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 3
Sad se još više razređuje, vidim suprotni breg kao kroz neku koprenu. Od nekog ludog straha pritrčao sam Gruji. — Valjda nas ne vide, neće, neće — veli Gruja, ali nekako sumnjivo, bojažljivo. — Ipak, da potrčimo.
Ali, hvala Bogu. — On povuče moju ruku svojim usnama. Trgao sam ruku i poljubio ga u čelo. Gruji navreše suze u oči: — Hvala vam... gospodine potporučniče...
Eto vidite, sada se magla diže. Vreme je bilo da krenem i ja. Izvadio sam novčanik i ponudio Gruji nekoliko desetica franaka. On je odbijao, ali ja mu stavih novac u džep. — Neka ti se nađe.
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
Išli smo peške ka arnautskim kulama. Sneg je škripao pod našim nogama. Đuro se obrati Gruji: — A grdni, vi pobjegoste. E, svetoga mi Petra, dok je Đuru na ramenu glava, neće oni zakoračit u ovu zemlju.
— Pa... — mahnu samo glavom, kao da je hteo reći: vidiš i zašto me pitaš. Onda se obratim Gruji, da ga popne na kona. — Hajde, pobratime! — reče Gruja. — Eh, kad bih mogao...
— reče Gruja. — Eh, kad bih mogao... Priđe još jedan vojnik, i sa velikim naporom ga podigosmo. Predadoh dizgin Gruji, a ja produžih pešice. Na jednom zastanku privede mi Gruja kona. 3apitah ga, gde je pešak.