Krakov, Stanislav - KRILA
Nekoliko se ruku diže, i dodirnu tvrde obode šlemova. Oficiri odoše četama. Ostao je samo major Milorad sa Duškom. U mraku se nisu videli neveseli, čupavi brkovi, ni bore briga na licu majora, ali su njegove oči sijale drhtavim,
— Fu—gram. Prolomi se vazduh za Duškom. Odskoči, okrete se. Sa gumastog drveta padale su odsečene grančice i lišće, a dole u plavom dimu ležao je neko.
— Luda, i onako će umreti... — dodao je dobrodušno. Posle su na njega i zaboravili. Sedi major je igrao sansa sa Duškom i potporučnikom Milovanom.
Rekli su mu da je to novi komandant bataljona. — Slušao sam već mnogo o vama, govorio je rukujući se sa Duškom. Iskupljali se ordonansi, posilni i telefoniste. Neka naročita radost je sve oživela. Nije bilo samo Kazimira.