Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Borme se ona tu nekoliko dana pozabavila, djevojčica joj već poodrasla. Mlađa sestra kô domaćica bavila se kućnim poslom i gotovcem, te jednoč ne imade kad da iščešlja
Milošević-Đorđević, Nada - LIRSKE NARODNE PESME
Al’ za gorom oganj gori, Oko ognja kolo igra, U tom kolu djevojčica. On se vata do djevojke, Umori se, oznoji se; Pak se maši u njedarca Te izvadi svilen jagluk, Utr sebe, pa
“ Suze roni djevojčica: “Kako ću t’ ga ubjeliti? Raki-sapun poskupio, Bistra voda presanula, Jarko sunce pomrčalo.“ DODOLSKE PESME 44.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
„Dobro došli!“ ponovi tica. Nagledaše se i načudiše idući dalje po kući. „Ama vi nemate nikoga svoga, čiko!“ zapita djevojčica. Pavle, tužno nasmijavši se, povede ih niz druge stepenice, što svodiše niz naličje dvora.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
345 ŽETELAČKA IGRA 346 OVAKO SE BIBER SIJE... 347 PAUN I KOLO 348 KOŠNICE 350 ĐEL-ĐEVOJKO... 352 DJEVOJČICA I STARAC 354 II MASKE 356 A) VERSKE (OBREDNE) 357 B) POKLADNE 359 III GLUMA 360 A) SVATOVSKA 361 B) VERTEPSKA 365 V)
te ćeraju devet babica sa devet štapčića, devet nevjestica sa devet kuđeljica; devet djetića sa devet sjekirica; devet djevojčica sa devet iglica; da te tuku, da te biju, da te sijeku, da te bodu, — da te nigdje nema. (Opet tri puta).
(Pritrči kome hoće momku, te ga uhvati za ruku, uvede u kolo — i zapjeva): Evo ti se sada dadoh, đidijo, đidijo! DJEVOJČICA I STARAC Djevojčica platno beli, ovako, ovako, (rukama prebirajući) Otud ide star na konju ovako, ovako, (mlitavo
DJEVOJČICA I STARAC Djevojčica platno beli, ovako, ovako, (rukama prebirajući) Otud ide star na konju ovako, ovako, (mlitavo klimajući) Božju
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Gledao sam je kao šupalj dud, ulište klica smrti. Eto, i nekadašnja plava djevojčica sa suncem u kosi sada je postala samo jedno drago, ubogo, pregaženo ne-ja!) Detinjstvo — pregršt besmrtnosti!
Opkolili bi kvart, spuštali policijske pse u vodove kanalizacije i istjerivali čitave čopore djevojčica koje su skvičale kao mali šakali. Neke su se branile da to čine radi iznurenih očeva na samrtničkoj postelji.
„Maja je već čitava djevojčica, lijepo napreduje u klaviru. Ti je gotovo i ne poznaš!“, javljala su pisma. „Hoćemo li i mi najzad doći na zelenu granu?
Za nju je pokazivala neobičnu nježnost. Pomišljao sam da se u tome ispoljava nezadovoljeno materinstvo. Djevojčica je vježbala i vježbala, i do neke tačke vježba je tekla sve bolje.
Ćipiko, Ivo - Pauci
i ti si gospodarica u kući... —A tetka Pava? — presječe mu riječ djevojčica. —Ona je ostarjela, — odgovori mirno gazda i nastavi: — Vidiš, mi bi mogli provoditi našu šalu da niko u kući ne zna
Doći ću jedne noći k tebi — govori joj smijući se — prestrašiću te...Jesi li plašljiva u noći? Djevojčica ne odgovori, kao da ne razumije.
— podiže otac glavu. Ivo ućuta, primače se k vratima i zagleda napolje... Uto uljeze u dućan, protrkujuć', bosa djevojčica. Bijaše pokisla, sa minđuša cijedila joj se voda. Umilno mucajuć', pruži vrećicu da kupi kukuruzova brašna.
— Ne znaju oni za to! Oli platiće, oli u pržun, ne boj se... A sada, aj ća! Djevojčica, poplašena, iziđe na kišu. Ivo gleda za njom; bješe pokrila glavu vrećicom, da se odbrani od kiše, pa, poskakujući
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
— pocrvenje Stric i još jače natuče šešir. Ne mogu očima da je vidim. Lunja je bila tiha ćutljiva desetogodišnja djevojčica, velikih mirnih očiju, Stričeva prva komšinica.
Vikali su na nju, prijetili joj i čak je tjerali kamenjem, ali tiha radoznala djevojčica sklonila bi se samo za kratko vrijeme i tek je dječaci smetnu s uma, a ona već viri iza nekog žbuna ili šuškajući
IV Grupa djevojčica s grajom se vraćala iz škole i uprav kad su prolazili pokraj gusta ljeskova žbuna obavijena divljom lozom, jedna od njih
— Ehe-he, jeste li se prepale? — Da znaš, tužićemo te učitelju da nas plašiš! — svadljivo viknu jedna djevojčica. — Ne idem ja više u školu pa da me učitelj izbije kao tebe danas — dočeka Stric.
Uh, što je mrzim! —A mrziš li ti, Lunjo, njega? — zagrajaše dječaci. Djevojčica podiže prema krošnji svoj miran pogled i odgovori tiho i sasvim prijateljski: — Ne, ja volim našeg Strica.
Na te njegove riječi, djevojčica pokorno, oborene glave, krenu kroza šumu. Jovanče se uozbilji. — Lunjo, kuda ćeš? — Šta ja znam kuda ću.
a onda se zabaci natrag, na naslon stolice, lupi rukama po stolu i luđački stade da se smije: — Aha-ha-ha-ha, hoće djevojčica batine! Aha-ha-ha!
Da, da, pobjegao! — A kako bi tek bilo da ja, djevojčica, i to još najmlađa u razredu, skoknem kroz prozor? Ala bi to bila priča! Lunja ponovo baci jedan brz pogled na učitelja.
Ne gubeći mnogo vremena, Lunja skoči na noge, otrese suknjicu (kao što bi uradila svaka djevojčica, pa makar s neba skočila!) i trkom pojuri u prvo ljeskovo šipražje.
Zabezeknuti dječaci samo zinuše, a onda viknuše u jedan glas: — Lunja! Djevojčica je šepala hodnikom pognuta, razbarušene kose. Jovanče od iznenađenja jedva povrati dar govora. — Ej, otkud sad ti?
sudbinom svog druga, kazao da hoće batine, podozrivi učitelj bi se razgoropadio: — Aha, i ti li si kao ona jogunasta djevojčica: tobož hoćeš batine, a ovamo gledaš kako ćeš strugnuti kroz prozor. Stani, sad ćeš dobiti i za prozor i za skakanje.
— I ja ću tamo — javi se Lunja. — Pazi je! A zašto baš ti? — ote se Stricu. — Volim da ložim vatru — mirno odgovori djevojčica. — Umijem brzo da potpalim i sirovo drvo. — E, to je već nešto! — dočeka Mačak s odobravanjem.