Matavulj, Simo - USKOK
Dragić se obazrije i, vidjevši lijepu oblu jabučicu, htjede prijeći ka djedu, ali se namah sjeti da je uvrijećen, te se opet okrete. Dijete mnogo više nalikovaše na Milicu, nego na mater.
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo. — Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.
Vuk je siv. Siv, zapamti. Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo. Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići. Šta!
Čim ga vidim, a meni srce zaigra: evo ga, pljunuti Rade Ćopić! Đe si mi, Rade, pobratime moj! Djedu stadoše oči. — Pa baš tvoj Rade, a? E, fala ti, pobratime, na toj časti.
Bacam se u ćošak po one naše najduže grablje, a stari samardžija polako ispravlja noge, ispravlja leđa, vrat i okreće se djedu, sjedećivom i začuđenom. — Nas dva odosmo, a ti čuvaj kazan, staro mlinarsko kljuse.
Iz tih dana potiče i ona sličica, crtež našeg mlina, koju je načinio bradati slikar skitnica i poklonio djedu. Dugo je stajala u starčevoj sobi, obješena pored prozorčića, u sjenci, da se slučajno ne bi posumnjalo da je neka
Ko će prvi dohaberiti djedu o svemu tome, nije se znalo. Sumnjalo se na neku Mikaču, grom-babu, udovičetinu, koja je znala i kositi barabar s
bude primljen tamo neko koga on, Nidžo, nije pronašao, omirisao ga, pogađao se s njim, svađao se, pa tek onda ga predočio djedu Radi da ga i on vidi? Ne ide to nikako. Zar da padne tako s kišom, iz oblaka, a ti s njim pravo u kuću?
Pusti na volju starom čovjeku. Vidiš da je bolestan i da neće još dugo. A novajlija se nekako otprve udjenu pod skut djedu, pa se samo njemu obraća za svaki posao, čak i za onaj za koji se pitaju isključivo domaćice.
— Eh, svete vile! — grozi se djed i puše obrvan brigama i staračkom nesanicom. Tih dana, djedu za utjehu, a nama, djeci, na radost, donijeće ti đavo u našu kuću bradatog ikonopisca skitnicu i, zajedno s njim,
Je l tako, brate Rade? Čak ni to trijezno sirotinjsko Savino mudrovanje ne pomože djedu da sebi dođe. S muklom praznovjernom stravom zurio je u onu sliku ne usuđujući se ni da je dodirne.
Svi ga začuđeno i ćutke ispratiše pogledom, a potom se sve oči upitno okrenuše prema mome djedu. — Rade, šta je sad ovo?
— Šta ćeš, bez rada i lopova nema života — ote se jadnom djedu, pa se i on sam nasmija na tu svoju drvenu mudrost i bi mu nešto drago što, evo, ostadoše i veselo srce i lijepa
Tešić, Milosav - U TESNOM SKLOPU
— Kundak, šaka - djedov krik. - Kroz koprenu taminu krenu dalje skojevci. - A iz gunja uboga šuška djedu sličica Kralja Petra Drugoga.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Dijete, i ono briznu plakati pa se samo diže sa tetkina krila, priđe ka djedu, te mu se obesi oko vrata. Obiklo je, valjda, bilo da tako čini, u takvim prilikama.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
drugom krv alališe, a moj pokojni djed prignu mu glavu da ga knez posječe, a i knez, kao što su ga svjetovali, odmah djedu mi prigne glavu.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Zamislite dijete u garde-enfant-y s brkovima!) Koliko god je moj otac zadao djedu jada i glavobolje svojim nemirom, toliko mu je ovaj stric, na sasvim drugi način, nanosio neprestanu bol opominjući ga
Zbog toga su izbijale duge raspre, jer je to djedu remetilo popodnevni san. Spor je najzad nagođen tako da Egidio nije smio svirati prije nego bi sa fratarskog zvonika
Osjećao sam da u toj Egidijevoj pažljivosti prema baki ima kao neka klica otpora i neodobravanja prema djedu, i izvjesne solidarnosti s njom u nekakvom uobražavanom, prećutnom ali latentnom rasporu između nje i djeda.
Sjećam se da sam bio sretan što mi djed nije u mjestu. I to ne stoga što je time mom djedu ušteđena jedna mučna dužnost, nego stoga što se na taj način za dječakovu majku još za pola dana otezala ta
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Kad to čuje djedo, uzme kabanicu pa prostrije, a pjevo se tresne, a dukati pospu djedu po kabanici, dok mu pô nje natrese dukata. A baba to vidje, pa iska dva-tri dukata.
Ćipiko, Ivo - Pauci
Komu bi po zakonu pripalo? —Pripalo bi nama dvoma braći: meni i Iliji, udatoj nam sestri, djedu i babi po pokojnoj mu majci. Tako mi reče bilježnikov pisar. Čudo, a ono dvoje starih, mislim, o tome i ne sanja!
Neka smo jednaci! — Nek bude kako hoćeš! — prihvati besjedu Petar, bojeći se da starca baba ne preokrene, i pruži djedu ruku u znak pogodbe. — Treba učiniti dva pisma: jedno za starce, a drugo za sestru, — opazi pisar.
U hitnji sluša pisara i gleda kako novac dijeli starcu i ženama. — Uhvati za pero! — veli prvo djedu pa babi. A kad sestra oklijevaše da prihvati za pero, naljuti se. — Nemam vremena dangubiti!