Ćipiko, Ivo - Pripovetke
se prelomljeni valovi; srdito udaraju u čvrsti zid, pa, razbijajući se, savladani, nemoćno krkoću i tiho, jednolično žamore. Brodice i čamci, privezani uz obalu, na mahove se krenu, gonjeni naglim valom što o zid bolje pljusne.
— Čini ti se — prekide ga i mače se. Ali on joj ne pušta ruke, no držeći je za nju, pođe pred njom. Oko njih žamore zatresene grane, a s mora šum se razliježe. Idu mirno naprijed, nikoga ne sretaju, niti su kome na dogled.
one se povijaju i prigiblju zemlji, kao da koga k sebi mame a ono nekoliko borova—samaca uokolo neprekidno, jednolično žamore svojim jedinstvenim zvukom. Mladić, naoko zamišljen, pogledavši je, reče joj: — Kada se kući vratim, oženiću se.. .
njih u travi cvrče popci, jedan od ostalih odvaja se oštrim krikom, slap nad mlinicom jače šušti, jablanovi u vrsima žamore i njihove tamne sene drhte. Pavle se približi: —Cvijeto, sjećaš li se našega gonjenja? —Bilo pa prošlo!.. .
Tišina; samo bele česme jasnije žamore, pevajući pesmu tople noći. Ivo Polić tih toplih noći odmarao se kod velike džamije Solimanove, Bajazitove, pune
Ćipiko, Ivo - Pauci
A preko njihovih glava jednako vjetar huče, udar ustavlja se u gustome boroviku i zatresene grane jednoliko žamore o dalekoj neugasivoj čežnji. — Sada da mirno razgovaramo!
U tijesnome, mračnome hodniku poređala se čeljad, žamore i prepiru se, a očima upiru u vrata od sobe, k'o da ih odonud čeka bog zna što.