Ćipiko, Ivo - Pauci
Istina, bilo je i tada i lupeža i hajduka, ali što ćeš? Kralo jedno drugome, i klali se među sobom! Ali sa svojim župnikom, pastirom, bili su umiljati kao janjci. I u kući ne bi se izjelo boljega zalogaja da ne bi njime ponudio svoga fra—Jera...
—Nemoj da te čekamo u podne! — dobaci otac za njim. S ulice krenu župskoj kući. Htjede da se pozdravi sa mladim župnikom, s kojim je bio dobar prijatelj.
U hodu k crkvi svečano zazvoniše sva zvona na pristup; on požuri da se sastane sa župnikom. Tu se pozdravi sa susjedima i znancima i posmatraše čeljad što se lijeno uzbrdicom penjala i pred crkvom se zaustavljala.
Kod dućana nađe župnika, koji ga očekivaše, da se s njime okupa. Ivo uđe u kuću, sredi se i pođe sa župnikom k moru. — Lovi stari Mrse, — opazi župnik, kad bijahu na dogledu mora. — A ulovi li šta?— upita Ivo.
Diže se i zovnu susjeda nastranu, te mu potiše reče da se ne brine, da će on govoriti sa župnikom. — Neka s vama pođe i Jure! — opazi naglas susjed. — Nije potreba, — odgovori Ivo, pozdravi i iziđe iz kuće.
Brat i sestra pozdravljaju po kućama vrsnike i susjede, a Jure se već oprostio i sa župnikom i pošao do glavara. U dućanu našao je mnogo svijeta.
Sekulić, Isidora - Kronika palanačkog groblja
Župnik je imao u glasu nešto svetlo, a dečko nešto toplo i mazno. Jedna starija horistkinja katoličke crkve, koja se župnikom mnogo oduševljavala, kazala je jednom: „Naš gospodin župnik, kad progovori u mraku, kao da se svetlo užeglo.