Matavulj, Simo - USKOK
Stevo pričeka dokle se obrede vinom, pa nastvi: — Odmah zatijem udarismo na drugi šanac. Tu je prednjačio Joko Dragov...
— Hajd’mo — prihvati Janko, gotovo nemarno, pa sazu čizme a uze opanke, koje bješe dobio na poklon na Njegušima. Zatijem se zavrže dževerdarom, koji mu vladika bješe poklonio, ogrnu se strukom i ponovi: — Hajdemo!... Ne treba mi konj.
Tada joj brat natakne opanke na noge, a povrh košulje navuče joj drugu, novu košulju, koja se zove „vjenčanica“. Zatijem joj skine kapu s glave i otide, a žene joj stave maramu, opašu je ženskim pojasom i odjenu je.
Četvrtu pije njeki od glavnijeh svatova, i onda iznosi domaćin marame i dijeli ih. Zatijem se opet jede. Zatijem vikne stari svat njihov: „Ha, na noge moji djeveri, djevojku pod ruku!“ I ište djevojku.
Četvrtu pije njeki od glavnijeh svatova, i onda iznosi domaćin marame i dijeli ih. Zatijem se opet jede. Zatijem vikne stari svat njihov: „Ha, na noge moji djeveri, djevojku pod ruku!“ I ište djevojku.
U prvoj trećini bjehu riječi kakve samo osjećanje nanosi: radost, strahovanje, nadanje, pouke, prostodušni savjeti. Zatijem dolažaše izvijest kakav su utisak učinila njegova tri pisma. Otac bjesni. Neće da znam ni za što.
Ujak je dao drugu stotinu, a ona i muž treću. Neka se Janko ne brine, biće još, samo bože zdravlja! Zatijem pisaše o sebi, o mužu, o djetetu, stotinu sitnica, koje su bjeguncu bile toga časa najznatnije na svijetu.
Nagađali su da kost nije slomljena, ali počisto ne znađahu. Zatijem okupaše Krcuna, domaćica dade čistu košulju, te ga narediše. Onda njih šestorica, onako mrtvi umorni, polijegaše.
— Ko? — reče Joke. — Pa Ludmila, Vaclav, ujak i mali Janko?... Pa svatovi naši! Zatijem nastavi češki. Govoraše brzo pominjući često Milicu. — U vatri je velikoj! — šapnu Joke...
iz jedne male torbe stijenjak, koji lagano uprede, pa iz jedne kutije izvadi na prstu žut melem i njim namaza fitilj. Zatijem izvadi tanku staklenu cijev sa ljevkom, zaiska od Milice rakije razblažene vodom, reče ranjeniku da se okrene na bok,
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Sunce (i ono, gle!) povirje iza brda, te mlaznu svojim zracima kontu u oči. Starac kihnu jednom, drugom i trećom; zatijem nakašlja se toliko puta, pa najzad: „Čujte vi dolje, pod bedemom! Zapov...“ „Šjor konte ’bro jutro!
Prva pomisao, vidjevši ga, bila bi: čudne muške snage! A zatijem plijenilo bi ti pogled njegovo lijepo lice na kome odsijevaše junaštvo i dobrota.
Serdar se diže te pogleda oko sebe; skide kapu pa se pobožno prekrsti, govoreći: „Smiluj se, Bože, meni grešnom!“ Zatijem, diže struku na glavu i momačkijem korakom stade se peti. Nije kročio sto puta a mećava zavija.
“ Vrata se zatvoriše a plamen se opet ispravi. Polaznici cjelivaše se sa serdarom, pa s malijem i redom sa ženskima. Zatijem onaj prvi potaknu badnjake, pa pošto ostali to učiniše, posjedaše svi oko ognjišta.
“ To je Božo najprije rekao, a zatijem razvede na dugo, i potanko ispriča sve. Dok je božje dijete govorilo, Otac mu i svi nebesnici ne svrnuše očiju s
U čas muževni gorštak preruši se u smjerna kaluđera: „oblečetsja v novago čelovjeka.“ Zatijem priđe k vratima što bjehu u duvaru, te hrbatom od srednjega prsta zakuca na njima. „Ivo!“ zovnu starac.
To je Ivo, đakon vladičin. Pristupi te cjeliva starca u ruku, nazvavši mu dobro jutro. Zatijem svečano reče: „Na dobro ti došlo novo ljeto, Gospodaru, sretno bilo tebi i Crnoj Gori!
Zatijem svečano reče: „Na dobro ti došlo novo ljeto, Gospodaru, sretno bilo tebi i Crnoj Gori!“ Zatijem pokupi nekoliko cjepanica iz nugla, složi ih na oganj pa kleknuvši stade snažnijem dahom da raspiruje oganj.
„Ajte ne zasmijavajte me, no ulazite!“ reče đakon Ivo, tobož oštro. Zatijem omjeri pogledom onu četvoricu što preostaše; stade kašljucati, kao što čovjek čini kad se nečem domišlja.
„Pa što!“ ponovi i on. „Vaistinu, ako ne umijem u pjesmi, umijem ovako da vam kažem šta je zatijem bilo!“ „A da kaži!“ „Bogme, evo što: „Granajlije puške dohvatiste, „Paaa... dođoste evo ovdje... tres.
“ Zatijem — pogledavši značajno Gospodara — stade Ivo nagoniti, sad ovoga sad onoga, začinjajući nuđenje svakojakim dosjetkama.
“ „To me je išlo po rodu i vaspitanju, Gospodaru!“ To im je bio sav razgovor. Vladika mu se zagleda dobro u oči. Zatijem diže se polako, pa stavivši ruku na rame Janu, reče glavarima: „Crnogorci, još sam vas jednom zakleo da prihvaćate
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
a prema glavi sve ostalo, tijelo i trbuh mu utonuo pri rtenjači, ele, šaka jada, sašta ga i prozvaše Čmanjkom... Zatijem bi Kušmelj, uzdahnuvši najprije što dublje može, probesjedio ovako: — Bakonja, Bakonja, nesritno dite!
Stipan izvuče iz bisaga jednu guku, zavijenu u hartiju, koju odmota. Bjehu tri pečene pastrmke. Zatijem izvadi desetak jaja, jedan sirac, prijesnu pogaču, viljušku, nož i čašu.
Pogleda niz rijeku što je dalje mogao, dokle je nazrije tanku kao konac, gdje se krije među brda. Zatijem obrnu oči put ostrvca na kome bijaše manastir. Eto voda optočila zemlju, pa se dva rukava sastaju i čine širinu.
Magla napuni doline, pa silni vjetar od mora razagna maglu, a donese pljusak. Žedna zemlja pijaše brzo vodu. Zatijem poče tiho ali trajno rominjati ona kiša što pastirima prodire do kostiju.
a Bakonji bijaše najoštrije zabranjeno da ih ne dotiče, no ih je vra slagao, čisteći guščijim perom prašinu ispod njih. Zatijem bi se vra izvalio u naslonjaču, pa stavio preda se dva špažna zlatna časovnika.
do kraja, sve krupne i sitne grjehove Škorančine, čak i to kako je krao duvan fra-Duvalu, pa ga slao ocu u grad. Zatijem pudalina kaza da se zaludu pojalo bdjenje, jer da neće imati mira ni stanka u grobu, dokle on (Škoranca) ne otpjeva
Drugovi ga, mamurni, pogledahu začuđeno, pa odoše. Onda on zamoli Grga da ga izvini kod strica. Zatijem se Bakonja javi fra-Tetki, pitajući ga treba li mu što. Poslije toga oslobodi se čak da ponudi i Srdaru svoju službu.
To biva o „proštenju“ (o slavi manastirskoj) pred mnoštvom naroda, a svjetina mu pljeska rukama. Zatijem Bakonja naređuje da se izvaljaju dvije velike bačve, svaka viša od čovjeka, pak uđe u jednu, pak iz nje skoči u drugu.
— osiječe se na nj mlinar. — Nisi ti još stâ da zapovidaš i da brektiš, nego ajde za svojim poslom!... Zatijem mlinar iskoči, vičući koliko ga grlo služaše: — noge!... A za svetoga Vranu i njegove rane, pokrade se manastir!...
(„Pisme“ o tijem dvama junacima, „kako ih spivao fra-Kačić“, slušao je Bakonja više puta od Lisa.) Zatijem vojvoda Bakonja opet pojaha dora od megdana, i krenu se pred svojima na divove.
po leđima i biskati po glavi, što bi tako dugo trajalo da bi Bakonja sam prestao, a to ne bi prošlo bez riječi. Zatijem bi vra pokušao da zaspi, ali bi, najdalje do jednoga časa, ustao i počeo hodati po sobama, hučući i bobonjeći.
Bakonja skoči i hitnu ruke uvis, pa se u vazduhu obrnu i bućnu na njekoliko koraka od obale. Zatijem se povrati ka Butri, uze ga za glavu i poče ga učiti da pliva.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
stekli, pa ćemo sada sve popola podijeliti, — i podijeli konje i tovare, polovinu na jednu stranu, a polovinu na drugu. Zatijem sluga uze djevojku za ruku, pa će veziroviću: — Drži, gospodaru, za drugu ruku, da i ovi ćar podijelimo, — pa raspreže
Tako i učiniše. Odmah zatijem polegaše. Dok eto ti kralja, pa odmah onim svojijem šćerima, zakla ih i iziđe. Potom Grbo ustade pa jami kraljeve čizme,
— Kakvu kraljicu, eno kraljice gdje spava! — reče mu otac. Zatijem ponovo počeše jesti i razgovarati se. Opet mali reče: — Nije pravo da mi našu kraljicu jedemo.
Malo vremena zatijem postoji, al̓ eto ti lisice s vodom i sa travom. Kad dođe pred košaru, stane po običaju na vratima tanko govoriti: —
Malo zatijem udari onuda jedan čoek s kolima, i našavši lisicu na putu, digne je i baci u kola misleći, kad dođe kući, da je odere.
govori, iziđu pred kuću i počnu hvaliti njezinu pjesmu, a ona im kaže da bi i bolje pjevala da ih hoće pustiti u kuću a zatijem i na tavan. Svatovi ih puste.
Pošto pređe granicu, sretne jednoga Crnogorca, pa pomisli da odmah otpočne ispitivati, te se s njime pozdravi i upita. Zatijem ga upita: — Znaš li mi, prijatelju, kazati kako je ime božijoj materi?