Trebješanin, Žarko - PREDSTAVA O DETETU U SRPSKOJ KULTURI
Za vreme ručka pije se u zdravlje deteta, a kum i ostale zvanice blagosiljaju dete. Obično se detetu poželi da bude živo i zdravo i da „dočeka zelene vence“.
Kum prvi stavi paru u kapu, a onda roditelji, pa sve zvanice redom, koliko koji može i želi. Onda kum napuni čašu, digne je uvis, prekrsti se i kaže: „Ovu čašu pića oću da pijem u
“ Taj novac je svojina deteta. Za vreme darivanja, sve zvanice redom dižu dete uvis da bi dobro napredovalo i poraslo veliko.
Majka daruje kuma košuljom, a ostale zvanice čarapama i peškirom. Posle toga nastaje gozba, i veselje traje do kasno u noć.
Kapor, Momo - NAJBOLJE GODINE I DRUGE PRIČE
— Šta će mi kuća — kazao je — kad ću jednoga dana imati čitavu ulicu! Zatim je razbio čašu. Zvanice, koje su se plašile da je slavni čovjek, možda, knjiški moljac, odahnuše i bi im drago što su se uverili da je kao i
Matavulj, Simo - USKOK
? — Evo šta je! Sjutra mi je krsno ime, crno mi osviće! I ja eto u ovolikoj pometnji zaboravih, a zvah silne zvanice, koji ništa ne znaju za ovu našu novu žalost!
— pa neka presretaju zvanice i neka ih vraćaju! — Hoću, kneže, da je i što više! — reče medik i otide. Janko se probudi tek u njeko doba noći, te
Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI
tako sakrivena iza mene, zagleda se u dvorište, svadbu: u one stolove do zida, ljude oko njih, starojka, svekra i ostale zvanice koji se, već zagrejani pićem, zavalili, raskopčali mintane, bacili gunjeve i počeli da kašlju, krkljaju, teško uzdišu!
Stanković, Borisav - NEČISTA KRV
Ona se sva strese. Ali se pribra i sa baba-Simkom uđe ne na kapiju, jer će od sada na nju ulaziti samo svatovi, zvanice, gosti, nego iza kuće kroz komšijske kapidžike. U kući je već sve bilo uzrujano, izmešano, i vrilo od sveta.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Serdar navede govor na stara vremena i junake, pa vješto svrnu pričanje i pomenu pretke gotovo svakojega svoga zvanice. Uprav velikom vještinom — kao što umiju Crnogorci, osobito stariji — kao da je to samo od sebe teklo i prosto govor
Silna jara probudi sve zvanice redom. Najprvi se diže Cuca. „Ovome je dogorjelo!“ reče Spasoje, smijući se. „Njemu je, kan’da, koža najmekša!
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
“ „A mi hajdemo u srijedu“ reče glavar, a treći odgovori: „Ne u srijedu, mene je krsno ime, pak ako mi se zvanice | skvase, ondar kud ću ja?“ „A mi elajmo u četvrtak“ reče glavar, a četvrti odgovori: „Kako u četvrtak?
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
su o tome raspredali, i najzad Bakonja ne može drukčije nego pristade, a Čagljina sutradan predade zlato i smete Vicu i zvanice jednom zdravicom kakvu nikad prije nije smislio. Treću najezdu sačinjavahu: Galica, muž joj, Rora, Kljako i Controna.
Velmar-Janković, Svetlana - DORĆOL
senka ipak pritajila jer je, istoga novembra, nekako baš podmlađen, Dositej sam pripremio, za svog domaćina i njegove zvanice, jelo koje je osobito cenio: pitu od vinove loze i ribe, nalivenu maslinovim uljem.
Milanković, Milutin - KROZ CARSTVO NAUKA
- Mnoge, odlične zvanice doći će mi danas na večeru, gozba za takvo društvo treba vremena da bude spremljena kao što treba“.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
— A mi hajdemo u srijedu, — reče glavar; a treći odgovori: — Ne u srijedu, mene je krsno ime, pa ako mi se zvanice skvase, ondar kud ću ja? — A mi elajmo u četvrtak, — reče glavar; a četvrti odgovori: — Kako u četvrtak?
Krakov, Stanislav - KRILA
Oklopnjača ”Valdek Ruso” bleštala je u svetlosti. Motorni čamci donosili su otmene zvanice. Veliki admiral davao je gozbu. Orkestar na palubi svirao je savezničke himne. U salonu su ludovala dva mala orkestra.
Čajkanović, Veselin - REČNIK SRPSKIH NARODNIH VEROVANJA O BILJKAMA
Upor. i Grimm, Kl. Schr. ‹2, 177 id›). Na slavu zvanice se zovu jabukom (SE3, 19, 194). O j. koja se nosi kao dar prilikom prosidbe v. malo docnije. U nekim slučajevima j.
U Gruži (gde se nove zvanice na slavu pozivaju j., SEZ, 58, 1948, 202, kao što se tada u Gornjoj Resavi j. pozivaju gosti iz drugih sela GEM, 25,
Ćipiko, Ivo - Pauci
dokazati da ni klerikali nisu slozi protivni, ako je ta sloga na korist ovoga napaćenoga naroda, — mišljaše pop Vrane. Zvanice se dogovoriše da se sjate na određenome mjestu, pa skupa da pojašu do popa Vrane.
Razjahaše, a konje povađaju komšije, što se, radoznali, okupiše oko kuće čuvši zveku zvona i pucnjavu prangija. Zvanice se ljube sa popom Vranom i čestitaju mu na pobjedi kršćanske ljubavi nad mržnjom, i prije ručka ispiše po čašicu rakije.