Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Mjesto, dakle, u dobru zaklonu — da nije bilo na samoj turskoj granici. Ali strah ne razbija sna gorskim sinovima! Znadijahu oni lijepo i gdje su i šta ih snaći može, ipak se ne bojahu. A gdje bijahu?
Janko se bješe onesvijestio; po slabačkome disanju mu znadijahu da je još u životu. „Do sjutra će se dosta gnoja ocijediti, pa će mu lakše biti, ako Bog da; a sad da liježemo, jer
Svi su ga poznavali, te se svi — osim Ozričića — začudiše kad ga vidješe, jer znadijahu da ne bješe zvanica. Pošto se i on ižljubi sa svakijem, i za zdravlje upita, sjede.
„Šta će da dijele, kami, do one kuće i avlije, I nešto prljužine. Dobro! To treiše. A oba znadijahu samo jednu pjesmu. — A da kome će pjesma? zapita stariji.
Vladika je pomnjivo slušao Miraša, a u isto vrijeme gledaše u lice serdarevo. Mnogi ne znadijahu ništa o tome, što sad prvi put čuše.
S nje pređoše na ostalu njegovu rodbinu, premda već prilično podrobno znadijahu sve to. Janko je odgovarao, ne dižući očiju sa svoje radnje, čas njima, čas opet Milunu, koga je premilo ono što
A kako svi mišljahu da je sretan i zadovoljan, kako znadijahu da je odlučno odabrao taj život, pregonjahu s veseljem. To ga je većma žestilo, ta neprilika, da pod vedrijem licem