Matavulj, Simo - USKOK JANKO
No domaćica mu, istiha će: „Pejo, ljudi su podrijemali, a i umorni su bogme!“ On se trže iz svojijeh misli, pa kao da nadoknadi što ih je
One počeše istiha kukati, muvajući se po kući. „Neka te. Šta je to!?“ zagrmi serdar. „Kamo viđelo!“ Ona dva stranca ukraj kreveta,
“ Janko se sad obrati k Adolfu i poče š njim da govori. Svi ih slušahu pažljivo, kao da ih razumjevahu. Oni su najprije istiha razgovarali, ali malo-pomalo govor posta življi.
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Oči Mačkove, Duvalove i Vrtirepove bijahu pune jeda. Bakonja zažmuri, zatrese malo ramenima i poče najprije istiha slagati uz opće pjevanje, pa jače i jače popusti mah svome silnome glasu i još sta njim izvijati i treperiti kao što
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Opet se razmahala jugovina i zapreti novom kišom. Još dva dana radilo se do podne, zatim je nastupila istiha hladna kiša, kao da je odredilo da ispere sve do nokata. Tih mutnih dana misli ubiše Cvetu.
Uvukla se u doce i provale. U okolu nigde živa glasa. Vazduh je vlažan; noćna rosa kvasi mrku zemlju i suro kamenje i istiha zaleva belo zimsko cveće što se iza kamenja krije, da se zorom smrzne i, kad sunce sine, razmrzne i nemilice ga ubije,
Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
O Zlatoje proleće! Jutrom rano vozduh krasni, noseći se istiha, prohlaždava sav svjet jasni preradosno izliha. Životnaja v njem igrajut, tim veselost nami dajut. O zlatoje proleće!
Ćipiko, Ivo - Pauci
Slavljaše svadbu, o kojoj na javi ni misliti nije smio... A kad bi nestalo i poslednjega sjaja sa zapada, a noć se istiha i neosjetljivo spustila, redovito silažaše moru. S kopna bi zaćarlijao vjetrić i golicao ga po licu.
—To nije teško. —Čini vam se, — mirno će mlađi. — Umornu ne da se šetat'. —Tako je, — javi se istiha Marija i nadoda k'o za se: — Mi, bijedni druzi, valja da se i sutra mučimo. —Ala, dico, leć'!
Fala vam, k'o gospodaru i boljem od sebe, ma ča ne valja, ni nikomu drago. I obojica, kao stari drugovi, u hodu i istiha razgovarajući, odmicahu polako. Mjesec je lijepo otskočio i naginjao k zapadu.
— Poslije! — šapne mu on, u neprilici; i, uozbiljivši se u licu, krene glavom, pokazujući na presvijetloga. Tako istiha razgovarajući, društvo uniđe u selo; s kućnih vrata žene ih očima prate, i pokoje dijete, na putu, za njima gleda.
Opačić, Zorana - ANTOLOGIJA SRPSKE POEZIJE ZA DECU PREDZMAJEVSKOG PERIODA
O zlatoje proleće! Jutrom rano vozduh krasni, noseći se istiha, prehlaždava sav svjet jasni preradosno izliha. Životnaja v njem igrajut, tim veselost nami dajut. O zlatoje proleće!