Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI
Čas bi mu podmetala jastuke, čas pokrivala noge, ili navlačila onu koliju kojom ga je bila zaogrnula. Tako i sada. Ma da ga je ta kolija dobro, gotovo sveg pokrivala po leđima, ipak mu ona
Zatim uze svirače. Ukočeno prebaci koliju, nabi fes, da bi izgledao što više pijan, naredi sviračima da mu sviraju i pevaju.
Stanković, Borisav - NEČISTA KRV
I ako to misliš, onda — pogledaj tatu!... I razgrnu pred njom mintane, koliju. Sofka, zaprepašćujući se, vide kako su samo krajevi kolije i mintana njegovih i to oni uzani porubi, koji se pri hodu
Sofka, ogrnuta u novu, skupocenu, nevestinsku koliju, dar od svekra, išla je u sredini. Bilo joj je prijatno. Znala je da sve u nju gledaju.
Todora ga je jednako služila, svojom rukom dodavala čaše, meze. Morao da joj dopusti da mu sama ona skine koliju. Počeše već i da je peckaju. — A, Todora, babo, babo, mnogo ti oko novoga prijatelja!
Dosta, ne vračajte mnogo! Jer, kose ću da vam počupam. Od radosti baci šubaru, svuče kratku čohanu koliju i sa srećnim, obrijanim i svetlim licem sa podbratkom i ustima, koja su mu igrala od radosti, osta samo u svilenom
Stanković, Borisav - GAZDA MLADEN
Teškim, krupnim koracima po kaldrmi, ispod svoda od lozinaka dolazio bi. Približujući se već bi svlačio koliju i odmah pravo išao u sobu u kojoj su ručavali.
I otuda, iz sobe čulo bi se kako baca koliju u kut međ jastuke, kako seda, i odmah njegov krupan glas: — Hajde da se ruča!
Posle spavanja čisto bi skočio, umio se, i brzo, nemajući kada, već uz put navlačeći koliju, kao da se ne zadocni, odjurio bi natrag u čaršiju, u dućan.
Naročito oko široka mu i kratka vrata. Navek kao od neke siline, vatre, koliju je nosio zabačenu, na ramenu, i uvek išao pognute glave.
Svake subote, uveče, donoseći pazar, još s kapije razuzurujući se, skidajući koliju, u isti mah vadio bi kesu i dodavao bi bilo materi, bilo njemu, Mladenu, već ko bi se tu u blizini našao, i davao je da
Pozdravi se. Baba-Stanu nije iznenađivalo što je ona poznaje, to se već zna. Još otkopčavajući koliju, kao da se rashladi [ona reče zašto je došla]... — Zašto ne »firaje«? — Ne firaje, od pameti.
Stanković, Borisav - TAŠANA
Zbogom! (Prašta se.) TAŠANA (ga ljubi u ruku, i ispraća do izlaza). STANA (mu ponizno ostrag ispravlja i čisti koliju). Ulaze sluškinje sa velikim, pokrivenim korpama, punim jela, ponuda, što će na groblje nositi i u pokoj duše razdavati.
Stanković, Borisav - KOŠTANA
TOMA (ljut, prek. Od jeda kida brojanice, te rasuta zrna prskaju po sobi i oknima prozorskim. Zabacujući koliju, ide po sobi predišući): Ja!?... Ja!?... I on to? I on kao drugi! »Mladost-ludost!« A zar ja ne beh mlad?
MARKO istrči. Sjahivanje. Ulazi Toma. MARKO mu ostrag, ponizno, ispravlja izgužvane čakšire i koliju. TOMA (unezvereno, ne mogući da dođe sebi): Pa?... a?... To? To? (Okreće se Mitki.) Aferim, Mitke! Tako!
Noć trne. Fenjer se gasi. Grneta, zurle jače pište, seku igru i pesmu. TOMA (izvan sebe baca fes, skida koliju, i laktovima izvaljujući se na jastuke, viče): Marko, hata pa u grad, i Hadži-Ristu, Zafira, Sekulu...