Vasić, Dragiša - CRVENE MAGLE
Iskolačenih očiju, sa kopitama obavijenim krpetinama od sargije, uznemirena životinja ustručavala se da nagazi na most, i njušeći po zemlji sasvim
na most, i njušeći po zemlji sasvim savijene glave, frktala je nozdrvama, kopajući nervozno u one krpetine uvijenim kopitama.
Crnjanski, Miloš - Seobe 2
Sa svojim kobilama, sa njihovom ćudi, sa njihovim naravima, sa njihovim kopitama, nogama, on je imao mnogo briga i nevolja, ali ih je sve, a pre, a posle, ukrotio i ulepšao.
– kao uostalom ni drugi, u to doba, u tom kraju – nego je bio neko isušeno korito, neke rečice, utabano bezbrojnim kopitama ergela. Kola su po toj glini jurila lako.
Ubio ih je, iz pištolja, stotinu. Dolaze mu noću, u snu, katkada. Tutnje kraj njega svojim kopitama. Ova konstipacija, koja ubija ovog pastuva, Jupitra, potpuno mu je neshvatljiva.
mišljahu da je ostrvo blaženih, sa mramornim palatama, vrtovima i ulicama, po kojima trče krasivi belci, igrajući na kopitama, i ona je bila puna laži. Ništa se u njoj nije moglo, bez diškrecije, kako su mito zvali. Sve se moglo kupiti.
Redovi konja trzali su uzde i mahali glavama, a dobri konji kopali kopitama. Konjanici su bili dobili bolju odeću od svojih sunarodnika u pehoti, pa su se dizali u sedlu, odviknuti od sedenja, i
Ura! Ura! Činilo se da zemlja tutnji i da se trese, pod kopitama konja. Ta strašna gomila jurila je pravo na njega, na tribinu, kao neka oluja koja će odneti, kao poplava, i njega, i
Crnjanski, Miloš - Seobe 1
ODE I FRUŠKA GORA Aranđel Isakovič bio je počeo da se davi, u hladnoj vodi, zajedno sa jednim konjem, što je prednjim kopitama prskao u vis mulj, a zadnjim zamutio svu vodu uokolo, žutim peskom.
Radičević, Branko - PESME
Na vole jošte dugoroge, Na silu konja lake noge? Gle, jedan leti amo s paše! Al' ko na njemu ono jaše? Za kopitama pra se diže, Sve amo, amo ide bliže. Aha, o dragi sine, ti si! Odma se, mili, znade či si.
Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI
Ovi se brzo stišaju i pođu običnim sitnim koracima. I kao pre opet počnu da cupkaju, razrivaju put kopitama i grabe vinogradima, koji se izdaleka crne, a po kojima se svet već razmileo, viju dimovi naloženih vatrâ, šarene se
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
jedva gazda spasi oči, dok magarac, vatra sama, raspali ga kopitama i još njaknu, vrlo ljut: „Dragi goso, srećan put!
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 1
Sjurismo se u potok. „Eskilo“ zapljašti po glibu kopitama kao maljevima, onda polete uzbrdo. Vidim ide sigurnim pravcem te mu popustim dizgine i udarim mamuz.
Stanković, Borisav - NEČISTA KRV
I samo kamenje po dvorištu, vađeno konjskim kopitama, više ne prska i ne tandrče, već kako koji i gde u rupu zapao, tako zastao i uglavljen kao da se odmara.
Ćosić, Dobrica - KORENI
u belom dimu snega i vetra Mijat jedna umiruje ugojene vrance što, njišteći, tuku kopitama u sanke, a jutro se nastavlja mislima poslednjih nesanica.
Muško je, nesrećniče, znam šta misliš, svi tako misle. Čuje: konj treska kopitama no kaldrmi. Kuda će na njemu? Kad bi ga smrt sad zgromila, ovde pred njim što drhti, ali zna da ga smrt neće, i zna da
Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE
Levo i desno, crvene i plave odrane lešine iskidanog i iskljuvanog mesa sa iskrvavljenim kopitama bez potkova. Čini se, kao da se očajno napinju da izdrže i izvuku ogroman teret bez koga se ne može i gledaju
Krakov, Stanislav - KRILA
Oficiri su boli mamuzama mršave konje da zvone potkovanim kopitama o kaldrmu. Po ulicama su cvetala ženska tela zamagljena kao čaše u barovima.
Posedali su po ulicama. Ruka sa korbačem opisa ljutiti pokret. Uplašeni vranac skoči. Kamenje vrisnu pod kopitama. – Ludorije. Rasturili se! Hoćemo li i u smrt ići poravnjati? Lako je njemu sa konja pričati.
Jure preplašene mazge i mrve kopitama. Zveče bacana oruđa. Panika kao uragan besni. Okolo grmi, prašti, zviždi. — ... ra—a—a, — urlaju divlji glasovi u noći.
Jakšić, Đura - JELISAVETA
krila oštrim peretom, Il’ konji brzi ikad pod nama, Tražeć prvenstva svojoj brzini, U brzom trku svoga besnila Kopitama se tvrdim pobiti?... A danas braća... KNEZ ĐURĐE: Mi nismo braća, — podla nevero! U nama nije jedna krv!
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
Ako neko zastane, naleti na njega onaj pozadi. Konji se neprestano sapliću, i vojnici se čuvaju da ih ne zgaze kopitama svojim. Ćutljiva kolona odmiče kroz mračnu noć preko planinskih vrhova.
Pravac Gorničevo! — i obode svoga konja u pravcu treće baterije, da i nju izvesti. Zemlja je praštala pod kopitama njegova konja. U toj ludoj jurnjavi kao da čujem povremene pucnje pušaka za nama.