Ćopić, Branko - Doživljaji mačka Toše
! Jedino je planina zloslutno ćutala. Njezinim tamnim stazama već se šunjao i kukuruzima se pri- micao mrki medo. Mačak Tošo i Miš prorok tek su bili malo odmakli od svoga džaka kad se s drugog kraja njive javi jedan žalostiv pseći
— Kakve delije? — uznemiri se medo. — Mačak lav i Miš prorok! Vau, koliki su i kakvi su! — Kakvi, kakvi?! — prepade se Kruškotres.
Skerlić, Jovan - ISTORIJA NOVE SRPSKE KNJIŽEVNOSTI
STEJIĆ 140 JOVAN HADžIĆ 142 ĐORĐE MALETIĆ 144 JOVAN SUBOTIĆ 146 NIKANOR GRUJIĆ 148 VASA ŽIVKOVIĆ 150 MATIJA BAN 151 MEDO PUCIĆ 153 DANILO MEDAKOVIĆ 154 LjUBOMIR P.
Dvojica od najpoznatijih dubrovačkih pisaca iz doba oko 1840, Matija Ban i Medo Pucić, opredeljuju se za srpsku književnost. Matija Ban rodio se 4. decembra 1818. godine u Petrovu Selu kod Dubrovnika.
Umro je gotovo sasvim zaboravljen. MEDO PUCIĆ Banov drug i prijatelj, dubrovački vlastelin Medo (Orsat) Pucić rodio se marta 1821.
Umro je gotovo sasvim zaboravljen. MEDO PUCIĆ Banov drug i prijatelj, dubrovački vlastelin Medo (Orsat) Pucić rodio se marta 1821. godine u Dubrovniku, u jednoj od najstarijih i najuglednijih porodica dubrovačkih.
do 1872. bio je nastavnik kneza Milana Obrenovića u Beogradu. Više no iko Medo Pucić je učinio na buđenju i razvijanju narodne svesti u Dubrovniku, i bio duša srpskog pokreta kod dalmatinskih
predlagao za književno narečje, koje su usvojili ne samo pisci iz zapadnih krajeva kao Njegoš, Joksim Nović, Matija Ban, Medo Pucić, Jovan Sundečić i Stjepan M.
Od polovine XIX veka došli su i katolici, kao Nikola Tomazeo, Matija Ban, Medo Pucić. Isto tako u današnjoj srpskoj književnosti ima pisaca katolika, kao Marko Car i Ivo Ćipiko.
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
Lovom se bavi obnoć i obdan s trista kopalja naoružan. I vuk, i medo, pa čak i — ovca, poznaju ježa, slavnoga lovca.
— veli vuk zao. Ta ja bih svoju za jagnje dao! Poći ću s tobom, jer volim šalu, hoću da vidim ježa — budalu!“ MEDO Dok jure dalje brzo ko strela, srete ih medo, prijatelj pčela.
Poći ću s tobom, jer volim šalu, hoću da vidim ježa — budalu!“ MEDO Dok jure dalje brzo ko strela, srete ih medo, prijatelj pčela. „Sumnjiva žurba — medo ih gleda — možda ste našli jezero meda?
“ MEDO Dok jure dalje brzo ko strela, srete ih medo, prijatelj pčela. „Sumnjiva žurba — medo ih gleda — možda ste našli jezero meda?“ „Ne, nego maštu golica moju zašto jež voli kućicu svoju.
“ „Kućica, glupost! Moje mi njuške, svoju bih dao za gnjile kruške. Za satić meda daću je svakom! — govori medo na jelu lakom. — Poći ću s vama, jer volim šalu, hoću da vidim ježa — budalu!
“ On ujki kaže vesela lica: „Ja sam ti konjska podmornica!“ Pred samu zimu zamumla medo, pospano češuć debeli vrat: „Spavati valja do februara, navij mi, Savo, budilnik sat.
Neka se Guska u šumu svrati da joj ga tetka vrati. Sastanak u pet sati MEDIN OGLAS Mrkonjić Medo iz Gluve Dolje, zverka mekane duše, moli pčelara za nauk mudri kako se pčele guše.
Zamisli: čelik, drvo! Ovoga, bogme, ne čeka brat, inače — ode vrat!“ Pobeže vujo, al gledaj čuda, sada se medo javi: „Kakva je ovo ponoćna luda, neki budalaš pravi? Ko noću traži po šumi mečku, umesto mozga taj ima zvečku.
To ti je, bato, oklopnik velik, odozgo drvo, odozdo čelik.“ „Drvo i čelik!“ — medo se trže, hvata ga pusta strava. — „Valja mi maglu hvatati brže, bojim se — ode glava.
Novine evo! Navali, rajo, pod parom punom! Sinoć, s posljednjim zrakom, sinoć, u društvu s mrakom, jedan je medo, sa mrkom dlakom, jedan je meca, s krznenom jakom, oteo Đoki kolače s makom, kaput, iznutra postavljen kunom, i
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
Ja posijah bjelicu šenicu Dalek’ sela, blizu puta, Kraj luga zelena, Kraj luga zelena; Navrani se medo s medićima, Te pojede vuja s vučićima, Vujo liju s lisičićim’, Lija koku s pilićima, Koka pojede bjelicu šenicu
sela, blizu puta, Kraj luga zelena, Kraj luga zelena; Navrani se riso s risićima, Te pojede meda s medićima, Medo vuja s vučićima, Vujo liju s lisičićim’, Lija koku s pilićima, Koka pojede bjelicu šenicu Dalek’ sela, blizu puta,
luga zelena, Kraj luga zelena; Navrani se tigro s tigrićima, Te pojede risa s risićima, Riso meda s medićima, Medo vuja s vučićima, Vujo liju s lisičićim’, Lija koku s pilićima, Koka pojede bjelicu šenicu Dalek’ sela, blizu puta,
zelena; Navrani se lavo s lavićima, Te pojede tigra s tigrićima, Tigro risa s risićima, Riso meda s medićima, Medo vuja s vučićima, Vujo liju s lisičićim’, Lija koku s pilićima, Koka pojede bjelicu šenicu Dalek’ sela, blizu puta,
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Kad to opazi lisica, trči od medvjeda i bježeći mu dovikne: — E, moj medo, zaludu što ti je golema glava, kad u njoj pameti nejma.