Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
Pusti se i to kolo, i opet momče Srejino zađe da kupi pare. Kad blizu Miluna, on izvadi deset para, pa zovnu: — Odi, more, amo! Baš iako ne igram, vredi dati takom sviraču!
Bićeš kao u svojoj kući. — Jes'! jes'! — povikaše i ostali, i sad razgranaše hvaliti gazda-Miluna i saletati Sreju da ne učini drukčije nego da stane kod njega u službu.
Utom se pomoli na vrata gazda Milun, a za njim se uvuče polako i Golub. — Baš dobro! Evo i gazda Miluna! — povika Vidak. — A šta to? — upita Milun gradeći se nevešt.
Ionako si mi se žalio da te ne sluša onaj tvoj momak i 'oćeš da ga otpustiš — reče Vidak i namignu na Miluna. — Ta ono jest, onog moram otpustiti kad ne valja — odgovori Milun i sede među njih.
A kad zaslužiš koju paru, a dao ti je bog te možeš — ti ostavi kod gazda-Miluna, on će ti lepo čuvati... Epa dajte divit amo i malo 'artije! — okrete se mehandžiji.
Dok je on pisao, dotle je ovamo već Milun i čast dao. Golub, Vesa i ostali jednako hvale Miluna i govore Sreji kako se namerio na gazdu što nikad nije niti će; kako će mu biti dobro kao u svojoj kući, i tako dalje —
, a druge mene Miluna Vučevića, trgovca iz istog mesta, na sledeće zaljkučismo: 1. Ja Sreten ugodih se danas s Milunom da ga od 23.
— poče Sreja dvoumiti — Ama slušaj ti ovo dokraja! — reče Vidak. — Ja sam ovde obavezao i gazda-Miluna. Ono mora biti po vormi kad se 'oće pismeno. — Jes', jes', tu mu ima neka vorma!
U slučaju ako bih ja odustavio Miluna i ne bih ga po ovom ugovoru oslužiti hteo, dužan sam mu jednu mesečnu platu naknaditi, to jest da mu ne bih mogao
Ono momče skoči bunovno, pa nadade dreku i uteče nekud u korov. Utom Sreja nekako odgurnu Miluna, zgrabi bubanj, pa njemu na glavu i bež na vratnice.
— reče Vidak kad se ispeše već gore na doksat. Malo-pomalo utiša on Miluna, te pristade da Sreju još drži za neko vreme, jer mu Vidak u četiri oka kaza da ga može biti neće lako ni na sudu
Dok je tu Vidak utišao Miluna, dotle su Vesa, Golub i Bora dočekali u mehani Sreju, pa kad su čuli šta je bilo gore kod Milunove kuće, navalili su
Matavulj, Simo - USKOK
Đe ostavi udovicu, žalosnicu! Da podiže ludo d’jete, samo sama! Al’ će Joke dić’ Miluna, ako bog dâ! Da oružja i mejdana, ja se nadam! Te će biti kâ i tata, ja se nadam! I osvetit’ tajka svoga, kako treba!..
u potaji spremaju da iznenade i obraduju kneza Draga glavom kojega Mušovića iz Nikšića, jer jedan od njih ubi Miluna. Janko se nije mogao zanositi tom osvetom, jer, najposlije, Milun je poginuo odvodeći plijen.
Tu se, pri čaši vina, zavjeri Krcunu Serdarevu da će i on s njim, u četu da sveti Miluna Dragova. IX Tri dana pred Đurđevdan, pod planinom Zlostupom, u jednoj dolji, okruženoj drvima, zora zateče na
Znamo i to da se podigoše da svete Miluna Dragova, te da staroga kneza obraduju osvetom uoči njegova krsnog imena, prvoga što će proslaviti nakon Milunove
— Tako je! — I Gruban i Jole pokazaše se baš dobro? — Pokazaše! — I Krcun se zamijeni, i mi osvetimo Miluna kako valja? — Sve je tako! — I ti sanja ono baš za Krcuna? — Sanjah! — E, biće lakše crnoj Stani Serdarevoj!
Reče mi: „Hoće i Janko da sveti Miluna, da bi se i Milici bolje svidio!“... Knez ćutaše. — Ljutiš li se, brajo! — zapita Stane bojažljivo.
Radičević, Branko - PESME
Zaman su mu zborili drugari, Da se prođe, da dvora ne pŷsti: „A eto se za Miluna čulo Da je blizu negdje sa družinom, A pašče je, a zgoda bi bila —.“ „Ta ne smije, žalosna mu majka!
prosu na sve strane, I obasja onu kosu divno — Ma zarašta, moje sunce jarko, Ti pokaza na kosi hajduke, I međ njima Miluna i Fatu — Zgledaše ih Turci svikolici, Zgledaše ih pusti, jalaknuše: „Jala braćo, držite hajduke!
malo prežestok bijaše, Iza kama zdravo se pomoli, Sagleda ga jedno Ture mlado, Zaškrguta, dohvati šešanu, Pa udari Miluna hajduka, Udari ga u lijevu ruku, Sakrha mu ruku u ramenu, Vas zadrhta Milun, progovori: „Jao Fato, prihvati mi
Puče puška, a bijaše turska, Te pogodi Miluna hajduka, Baš pod rebra sa lijeve strane, Proletje mu zrno kroz slabinu.
Bezdan nosi ime ponosito: „Grob hajdukov“, tako njega zovu. I dan danas kad tud Turci minu, Sjećaju se Miluna hajduka, I dršće im srce u njedrima, Pa se mole svojemu proroku, Da se takav više ne podigne. 1849, feb.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Zaova joj, mlada udovica Miluna Pejova, koji pogibe na debelome Brijegu u Konavlima, bijaše osrednjeg rasta ženica, jedra, plava lica nekako preširoka,
“ to rekavši, Radoje uze dijete sa Stanina krila pa ga sjede na svoje i poljubi u glavu. „Evo nam Miluna, ako Bog da! Glava je ista Milunova a i srce će biti očevo! A da kako!
Započeše razgovor. Njeguš mu je pričao kako su krenuli jedino da osvete Miluna, a ne htjeli kazivati ocu mu, da ga iznenade. Mišan je opet pričao njemu sve što čuo bješe od Krcuna.
Ovaj odgovori: „Sva tri ona na konjima pozna bih sa vr’ planine. Onaj u srijedi ono je Imbro-beg što ti je ranio Miluna. Sva tri su Mušovića, zmije ljute...“ „A, ono je Imbro?“ prekide ga momak a oči mu planuše i lice mu preblijeđe.
Stana sjede na kovčeg, što bješe do glave od kreveta, a na krilo uze Miluna, koji umornu svoju glavicu nasloni joj na grudi.
Ivani se jad oko srca savio i jedva suzbijaše suze, jer joj sve to napominjaše Miluna. Tako su isto večeravali kraj njega; njega je isti taj čovjek zaludu vidao. „E, sad ćemo!
Evo ’vako poče: „Fala Bogu, brzo li rastu djevojke! Eto skoro minula godina, od kako liječah pokojnog Miluna. Stana tada bješe, Bože mi oprosti, ped kraća, a eto do malo će da se udava...
I on bješe jako dirnut. „Ujače, evo ti mladoga domaćina; do sad ga nijesi gledao!“ reče Stana, donijevši maloga Miluna. „A jabuko moja! daj mi ga amo!“ reče starac, pa uze dijete u naručije. „E očeva lijepa glava — da ga Bog poživi!
Junački mi zamijeni Miluna, te mi je on danas usred srca! A mio mi bješe kako ga vidjeh; nešto mi ga krv dava. A i on, siromah, dušom bješe
Stane ode za njim. Ostali svi ostadoše mirno. Sve utoli u kući. Ljudi, pušeći, gledahu preda se. Baba uzela Miluna na krilo pa najerila malo glavu. Milica sjela na kovčeg, pa naslonila glavu na ruke.
Po službi, pošto mu pop još opoja i okadi grob roditelja i sina Miluna, vrnu se doma. Sunce taman granulo bješe kad se oni vraćahu. Dan bješe vedar i svjetao, pravi Đurđev danak.
Pa hoće i ona da se malo uredi i ulicka; pa hoće maloga Miluna, i njega da lijepo obuče, i da ga izmije, e mu bješe obraščić još od sinoć ostao poštrcan; pa sve zove, dozivlje snahu,