Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Dokonjaci, dok ugledaše među preldžijama Iliju Orlića, gurkaju se, spremni na podrugivanje. A s Ilijom lako se sprdati, nagluh je, a da još i ne vidi, — eto sreće za komšiju mu Pavla: mogao bi kad god bi hteo...
Pavle, pogdekad, krišom razgovara s njome, a gdekad i pred njim dobace jedno drugom pokoju reč, obzirno, polako, a on, nagluh, ne može da je ulovi, ali vreba i na poglede i kretanje i — domišljat je.
Njoj je teško u duši i zbog dece: što će bez nje ono najmlađe, ono razgovorljivo? Pitaće o svemu i tepaće a otac, nagluh, gledaće preda se i ćutati.