Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
Po visini Stric je ličio na svog brata od tetke, očeve sestre, krupnu seosku momčinu Nikoletinu Bursaća. Kad god bi ga gdjegod susreo, Nikoletina je dobrodušno gunđao: — Zdravo, brate Striče!
Knez je žurio da tuži Nikoletinu i poljara, a seljaci su išli da traže Lanin povratak u selo. Žandarmi su stigli, strogi i naoružani, ali prekasno:
— Ej, pa mi smo sad kao neki odrasli ljudi! — prenu se Stric — zamjenjujemo Nikoletinu. — Tako je. Sad se strina Marija na nas oslanja — potvrdi Jovanče.
! S puškom će on doći! — tvrdoglavo je ponavljao dječak i uveče u krevetu, žmureći, uporno se trudio da zamisli Nikoletinu pod puškom, uniformisana, kako prolazi drumom ispod Prokina gaja.
— Ih, zar ti misliš da bih ja izdao našeg Nikoletinu? — bunio se dobrodušni Stric. Dva dana kasnije Jovanče i Lazar Mačak dogovoriše se da odu do pećine i obiđu sklonjene
A gdje si ti sakrio one alatke iz tvoje majstorske radionice? Sad se i Mačak ušeprtlji i upilji u Nikoletinu kao mačka u miša. — Što, što, kakve alatke?! Ništa ja nijesam sakrio.
Preturali su po Nikolinoj kući, vikali na njegovu mater i sestru, tražili pušku i pitali za Nikoletinu. Najzad odoše prijeteći: — Čekaj ti, stara, pašće on u naše šake!
Upao je tako i u jedan ljeskar vezan s Prokinim gajem i — tup! — naletio na samog Nikoletinu Bursaća. — Ehej, ti ne gledaš kud trčiš! — viknu momčina. — Ni ovi iza mene ne gledaju kud pucaju! — trže se dječak.
Ustaše i toga dana ostadoše kratkih rukava. Tražili su po selu bivše vojnike, među njima i Nikoletinu, tražili učiteljicu Lanu, ali nikom ni leđa ne vidješe, sve se bijaše posakrivalo.
— Predajem se! — Idi k vragu, kakvo predavanje! Bjež ovamo da se sakrijemo. Poljar zbunjeno zatrepta i jedva poznade Nikoletinu. — Uh, pa to si ti! Otkud ti samo ta puščetina? Noge su mi se podsjekle.