Sekulić, Isidora - Kronika palanačkog groblja
— Željeznička stanica, furgoni, transporti svinja, vize svinjske, takse i prijateljstva sa izvoznicima, eto, draga gospa Nolo, to nas je pomoglo, i to nas je sad i upropastilo — kuka Pava veterinarka.
Željeznička stanica, gospa Nolo, pusta, ima vremena za krenviršle i rakiju i šef stanice, i poštar, i moj Vasa, pa tako danas, tako sutra, svršilo se
Pa ipak, dala sam je njemu i drugo nešto sem novca, tom Luki iz Nemačke. Šta? Ljubav materinsku?... Ne laži, Nolo, pa je onda sve lako i prosto... Ne lažem, dala sam ljubav.
Ostarila sam. Svi ovi moji jadi starački su. Osećam da ću ostati sama, i bojim se samoće. Ne uboja se, Nolo, i da su ti rođena deca! Mi u groblje, oni za trpezu, jȁ!...
Uze mene ovako grubu i ružnu, a da sam htela, držao bi me kao kraljicu... „Volim te, Nolo, ovaj, kao žito! da znadeš!” — tek mi rekne. A žito je opet voleo kao čoveka.
— Krivo ti, gospodin Joksime, što Julica uze lepoga muža, krasotu od zdravlja, a ne uze tebe, pinjugalo večito!... Uh, Nolo, Nolo, velika si kao slon, a sav tvoj udovički san bio je da ti on, to pinjugalo, sedi u trpezariji, pije kafu, i
Uh, Nolo, Nolo, velika si kao slon, a sav tvoj udovički san bio je da ti on, to pinjugalo, sedi u trpezariji, pije kafu, i pinjuga...