Matavulj, Simo - USKOK
Domaći bjehu se primakli i zbili iza domaćina. Milica držaše bratanića. Knez, razdragan, obazrije se i graknu: — A-nu! A-nu! Vidi ih samo! A večera! Đavo vi večeru pozobao!
Na, viđi što će ti đed dati, ako mu lijepo sjedneš na koljeno i ako ga celiš! Dragić se obazrije i, vidjevši lijepu oblu jabučicu, htjede prijeći ka djedu, ali se namah sjeti da je uvrijećen, te se opet okrete.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Đakon, prestravljen skoči i obazrije se. Njemu se čisto učinje kao da neko ima biti iza njega; neko put koga se Vladika tako ustremio.
“ primjeti serdar. „A sutrašnju ćeš još bolje!“ „Neka žene!“ viknu serdar, rasrđen. Ona se prepade i obazrije se. ,,Ne srči se, čoče! Bog zna što je za bolje!... Pusti neka on zapođene.
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
— Šta velite? — odazva se Bakonja, ušav k njima. — Ajde mi donesi ubrus iz kamare, jevo ti ključ! — Bakonja se obazrije, mignuvši Mačku. — A kuda ćeš ti? — pita Srdar Mačka. — Ja... onaj...
Šta mislite da se Todorina neće svetiti? — Muč! Muč! — zaokupiše ga svi, jer svi pretrnuše. Njeki se i obazrije, baš kao da bi Bukar mogao bahnuti iza leđa.
a nije daleko na dobru konju! — i otide. — Zbogom! — viknu Bakonja za njom i poteče u sav trk, pa se u trku obazrije, te vidje da se i ona okrenula.
Na polasku opet se oboje zarumenješe i on se obazrije s vrata, a one crne oči kao da ga hoćahu ustaviti. Čudna sudbina — mišljaše on — da ga najviše dira ono što je
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Domalo iza borova pokažu se dvije koze, idu mirno i slobodno prama nama. Prva, jača, kad me spazi, ustavi se, pa se obazrije ka onoj drugoj, slabijoj; časom stoji, sumnjivo gledajući u me, kao da misli bi li naprijed pošla, ali, kad je čula
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
Zuji kuršum oko ušiju. Prepade se pokojni Partenija, pa se obazrije i viknu: — Ustavi, Simeune! Ustavi, bolan; dosta je!
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
— priupita Stric. — Izmlatiše, brate, sve po nogama, po mojim brzim trčaljkama! — veselo dočeka Boko i obazrije se kao da mu je učitelj još za petama. — Kako li samo tako brzo do tebe stiže taj glas, brže nego ja sam?
Lunja samo sleže ramenima i odgovori neodređeno: — Pa tako... Hoda neko, šulja se. Tu je negdje. Stric se uplašeno obazrije. — Gdje, gdje? Gdje si ga vidjela? — Pa još ga nisam vidjela, ali on... osjeća se da je negdje u okolini.