Jakšić, Đura - STANOJE GLAVAŠ
Al’ braća tužna!... Snahe njegove! O nežnom vratu mlade Petrije, Otkud su zlata taški nizovi Sa suncem sjajnu parbu vodili, Sad grubog gvožđa kolut zarđan Po tankom vezu bele košulje Oblinu gnječi dojka divotnih; A do nje, mlade, ima
Ćipiko, Ivo - Pauci
” — Kupiću vaše dijelove, samo da mogu Iliju goniti ... Odnijeće me vrag ali neka, — parbaćemo se. — Za parbu treba novaca, — opazi stari, motajući peškir oko glave. — Ima novaca, djede!
Biće da mu je pritužilo kada se onako razljutio na nj! Ali kako će da ne ide na parbu? Gazda Jovo biće poručio po advokata, i priprijetio mu i prekjuče, kad ga je u varoši vidio, da nikako ne oprašta
—Pa tako je i pravo... Ti si tako htjeo ... — Pravo?! — začudi se gazda. A ko se parbio i ko je parbu izgubio? Rade se iznenadio, zbunio. Gazda opazi njegovu zabunu: —Dakle, vidiš da je bolje mirno da se rastanemo...
Zastupnik općine, doktor Pilić, drži govor kao da je na sudu. Veli da je načelnik, podigavši ovu parbu ne u korist sebi, već vama, — i obrnu se Radinim svjedocima, — učinio rodoljubno djelo.
—Ako je tako kako vi govorite, veli Rade odvjetniku, — onda bi trebalo da općina zametne parbu s malim sa svima seljacima. Sve je negda bilo općinska šuma, pa stari ljudi prihvaćali i branili, pa sad je njihovo!
Stefanović Venclović, Gavril - CRNI BIVO U SRCU
Zovući zločestnike i nevaljaoce s verom i sa zakonom, skori su na parbu i na odgovor, mnogim od nas neveštim i pamet smućaju odvodeći za sobom. Ne smi se mnogo ni nadgovarati š njima.