Obradović, Dositej - BASNE
” — I tako živili su potom u velikoj ljubovi i miru. Na petnaest godina posle toga umre derviš Osman, kojega monah Patermutije pogrebe, i s suzami oblije grob druga svoga. No spominjući se svoje ognjuštine, ne sme sam tu ostati.
Prilažem ovde jedan lep paragraf njegove predike, u kojemu on dokazuje da Patermutije mogao je ljubiti Osmana kao druga, komšiju iliti sosjeda, i kako blagodjetelja svoga, mogao je i bogu se za njega moliti: