Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 1
Vozari sjahuju da ne bi zamarali konje, a i da ne bi zaspali i sami. Narednik Milutin sedi na topovskom prednjaku, vezan kaišem, presamitio se preko ograde, opustio ruke, a glava mu klimata i sam se njiše kao napukla grana...
— Šta, bre, šta reče?! — Našu svinju ukrali, ene je, ene, gospodine potporučniče. Na prednjaku kare ugledasmo zaklanog vepra, krv mu šiklja iz rane, pa otiče niz platformu prednjaka.
— Druže, sme li da se otvori? — obrati se jedan pešadijski potporučnik Aleksandru, lupkajući po prednjaku. Pešaci diraju uvek artiljerce, kako u ležištima prednjaka nose flaše sa vinom. — Druže, opasno je van se nagnuti!
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 3
Zapitao sam opet za komandira. Neko iz mraka progovori: — Evo ga na prednjaku topa. — Gospodin kapetan Lazar? — Ja sam. Ko pita? Rekao sam svoje ime i sjahao.
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
Vozari su skretali naglo. Na trećoj kari ugledah Tanasija, koji je sedeo na prednjaku između dva poslužioca. Na leđima mu telefon, a na grudi prigrlio jedno odrano jagnje. Prizor neobičan i smešan.