Ćipiko, Ivo - Pauci
u oba zvona na crkvi, taman kao ono neke godine kad se pomoliše na poslednjemu savijutku biskupske kočije što vožahu presvijetloga u pastirske pohode.
— Poslije! — šapne mu on, u neprilici; i, uozbiljivši se u licu, krene glavom, pokazujući na presvijetloga. Tako istiha razgovarajući, društvo uniđe u selo; s kućnih vrata žene ih očima prate, i pokoje dijete, na putu, za
Pred selom prama njima teče na mazgama drugi gonjači. Sve onako u trku, vesele se i klikuju. — Dostignuće presvijetloga, — opazi župnik, zabrinut. — Neka dostignu! Meni ih je milo viditi vesele. To im je sve! — odgovori Ivo ravnodušno.