Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Prolazeći našim krajem, Mulić je najčešće svraćao kod mog kuma Rožljike, jednog brkatog delije strašna pogleda i krupne glasine.
Kako li će ga tek taj danas dočekati! Ipak, hoćeš-nećeš, moralo se jednom i kraj Rožljike naići, kad njegova kuća čuči u busiji kraj samoga puta.
— Eto ti, gotovo! Prisilno naoružan teškom granatom, kalajdžija odjednom oseti da ovo između njega i Rožljike više nije šala, prvi put nije šala, i da se nešto konačno slomilo ili među njima dvojicom ili možda u čitavom ovome