Jakšić, Đura - PROZA
Utome zalaja pas u hodniku, a glas gospođe senatorovice probudi me iz mojih sanjarija: „Zar još nisi otišla?... Hej, Palčika, teraj ovu prosjakinju odavde!“ Ja odoh kući...
Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
Nigde žive duše, nijednog povesma dima da se s badže uzdigne. — Pustoš! — reče Aleksa. To Stanka trže iz njegovih sanjarija. On baci pogled na kućerinu i namršti obrve. — Da bog da sve turske kuće ovako propevale! — reče Aleksa.
Vasić, Dragiša - CRVENE MAGLE
pune onih plemenitih, čednih suza, što ih samo vatrena ljubav, u onoj blaženoj čednosti i onoj preteranosti mističnih sanjarija, može da izazove, odavale su zaista onu najbožanskiju istinu svih reči što ih je pronašla te da izrazi svoje žarko i
Danojlić, Milovan - NAIVNA PESMA
da istakne sadržajnu pojedinost iz dečjeg života a da se pritom ne razneži, zna da održi rastojanje; svaka se njegova sanjarija završava buđenjem, povratkom na zemlju (Car Jovan, Mama, Da li mi verujete, Venčanje, Rat).
Skerlić, Jovan - ISTORIJA NOVE SRPSKE KNJIŽEVNOSTI
beleške hvatane s dana na dan, ispovesti jedne idealistkinje koju život nemilosrdno obmanjuje, u kojima ima nežnosti, sanjarija i topline, i jedan lep dokumenat za intimno poznavanje duša toga doba.
Ranković, Svetolik P. - SEOSKA UČITELJICA
I odjednom, usred tih sanjarija, on se trže. »Šta je ovo... šta ovo ja mislim i činim ? Zar to ja činim od istine... ja, koji dosad ne smedoh
Ranković, Svetolik P. - PRIPOVETKE
Sve ide ne može biti bolje. Srećna i zadovoljna, puna lepih sanjarija, leže ova porodica da slatko spava i — sanja... Laka im noć!... Prošlo je desetak dana od svadbe Vasine.
Petković, Vladislav Dis - PESME
dani idu i prolaze, I lagano sve se gubi, izumire i propada, I nikakvih nemam želja, da mi priđu, da dolaze; Po sumraku sanjarija pustoš spava, mir svud vlada.
Pupin, Mihajlo - Sa pašnjaka do naučenjaka
i, kako sam kao većina Slovena bio temperamentan, mogao sam se zauvek izgubiti u lavirintima svih vrsta metafizičkih sanjarija koje sam počeo da ispredam. Međutim, proviđenje me je spaslo.
Sremac, Stevan - ZONA ZAMFIROVA
On beše razvio onu svilenu maramu i gledaše u nju. I tek kad mu priđe Ajša s dahiretom, trže se iz sanjarija, zagrabi šaku stoparaca i baci joj na dahire. — Pogle ga! Sal tol’ko... — reče jetko i zlovoljno Ajša. — Malo li je?
Sedeo je, pio, i budan sanjao, i tek ga iz sanjarija tih trže glas spolja, jer baš pored prozora ču se: „Vrije, vrijeeee! Parigušica!“ Svi se trgoše, pogledaše na prozor.