Upotreba reči sveću u književnim delima


Jakšić, Đura - PROZA

iz malaksaloga tela čupali, izdahnuo je; pa sad oni koji su ga do smrti mučili, dođoše da mu čelo mrtve glave mrtvačku sveću zapale. Ala su milostivi ti ljudi, ti bližnji naši!...

Milisav ćuti, a suze mu teku niz obraze. — Teško, učitelju, da će ozdraviti; i noćas mu je strina u dva mâ držala sveću.

Obradović, Dositej - BASNE

učenim i dobrodjetel ljubjaštim dušam povod dati da mnogu svetlu i čistu zdravoga razuma i naravoučenija u narodu užegu sveću i opštepoleznu knjigu prevedu, sastave i izdadu.

Simović, Ljubomir - NAJLEPŠE PESME

Našu sveću gase, žetvu pale. Mi smo u mastionicu Savinu pesak usuli, od takovskog grma kašike izdeljali. Sve usijano, i osijano

Nenadović, Mateja Prota - MEMOARI

Ja pređem u Zabrežje u kuću Pantelije Ružičića, i na maloj stolici klečeći pišem noću, a Pantelija drži sveću; pisao sam kako sam umeo.

Sad birtaš naloži u furunu i zapali sveću, i u sobi ništa drugo do sveće. Ugreja se nešto furuna, i mi se ogrejemo i počnemo večerati, ali što se tanje može i

Tekelija: „Molim, tko ste i odakle?” — „Ja sam Srbin iz Srbije”. — Odma dunu, ugasi sveću, i reče: „Vi ste Nenadović?” — Kažem: „Jesam”. — (Već je on čuo i znao da sam ja očô u Rusiju).

Te moj Ivan i drugi. Što većma pada mrak, to oni mene većma okružavaju. Kako dođemo u tabor, mene u čador, zapališe sveću, i jednoga pobratima pokraj mene, sedi, a oko čadora straža. Svuda sede Turci, puše čibuke, a svi ćute.

Glišić, Milovan - PRIPOVETKE

Mehandžija pritrča uslužno te smahnu rukavom prašinu s jednog stola ukraju, naređa tri stolice, metnu zapaljenu lojanu sveću u svećnjak od tenećke, s repićem i mumakazama već iskrivljenim da nisi mogao nikako useknuti njima, i — odmah ponudi

došlo mu teško, bože, teško — kao da je ubijen. Upali sveću i izvadi kesu pa prebroji pare — samo još 25 groša!... »Ružno. sve se istroši.

Kad je gospodin ministar došao u svoj stan, pa ušao u svoju spavaću sobu i kresnuo žižicu te zapalio sveću, video je da mu sahat pokazuje 11½. — Gle, koje je već doba! — reče on svlačeći se polagano. — Blizu ponoć!...

— Tu gospodin ministar duhnu na sveću te je ugasi, pa ovako već svučen sede na krevet, zevnu žestoko i nastavi: — Škole nam u tom već odavno idu naruku; sve

Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO

— Va im̓ oca i sina i svetoga duha, amin!... I onda poče kaditi prvo sveću, onda sebe, pa ukućane po redu i starešinstvu...

Ja podigao malo krova nad glavom — on mi ga zapali! Ja podgajio porod, potporu starim danima, odmenu iznurenom telu, sveću krsnu, na kome ću tekovinu i slavu ostaviti — a on mi ga robi i ubija!... Pa zar da ne skinem zulum sa sveta?...

Baci pogled na grudi koje se jedva dizahu. On priđe bliže i smotri kako donja usna modri i pada... — Dajte sveću!... — reče i nehotice. Sve se užurba. Nasta zapevka. Bolesniku nešto senu u očima, ali samo za trenutak, pa se ugasi..

Sve se užurba. Nasta zapevka. Bolesniku nešto senu u očima, ali samo za trenutak, pa se ugasi... Zapališe sveću i tutnuše mu u ruku, i bledi plamen voštanice obasja posvećeno lice, što se osmehivaše. — Svršio je!...

— Ta ona se odriče svoje radosti da bi drugi mogao prigrliti svoje čedo i zapaliti mirno krsnu sveću pod svojim krovom!... Okrete se još jednom, ali je više ne vide tamo, već beše otišla.

Oči joj se izljubiše i ukočiše, ruke klonuše, a za njima i telo pade na postelju. — Sveću! — viknu Krstivoj. Jelica mu dodade upaljenu voštanicu, a on je metnu u ruke materine...

Mi nijedan nećemo dočekati njene starosti!... Skućila kuću, podgajila porod, ostavila za sobom stubove što će krsnu sveću držati, umrla na rukama svoje dece negovana i nadgledana!... Pa šta hoće čovek više?...

Dučić, Jovan - PESME

U crkvi mirno drža sveću; Na raskršću, u hučnom dolu, Dodola ta je, sva u cveću, Igrala tu u svakom kolu. U kasnu ponoć krenu kući, Kad

Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE

— Bogami mi se spava, mamo. Kupao sam se! — Pa hajde da ležemo! Legosmo. — Neka, — kaže mama — ja ću ugasiti sveću. Znala je da ja to volim.

sam već uze pričati o nekom njegovom svojaku: kako je bio na samrti, kako su ga doktori već ostavili, kako su mu palili sveću, a doktori savetovali da se ostavi „na prirodu”, i, naposletku, kako je taj njegov rođak sa svojom prirodom pobedio i

— Nikad one nisu zaspale pre nego on dođe, pa ma to bilo u zoru. Sede u krevetima — ne smeju ni sveću da upale. Ljuti se on, bolan, kad vidi da sveća gori.

i po sahata mi smo svi ležali u postelji, samo mati što je sedela s rukama u krilu i beznačajnim pogledom gledala u sveću. U to doba škripnuše avlijska vrata. Mati brzo pirnu u sveću, pa i sama leže u krevet.

U to doba škripnuše avlijska vrata. Mati brzo pirnu u sveću, pa i sama leže u krevet. Meni je ispod jorgana kucalo srce kao da neko bije čekićem u grudima.

Ona se sama stidela. da bi prekinula pauzu, a, drugo, da bi svrnula pažnju na što drugo, usta i upali sveću na klaviru. — Klaro, sviraj štogod! I gđici Vedel kao da beše ova prilika dobro došla.

Posle večere ja odem u svoju sobu. Osećao sam nekakav prijatan umor. Ne znam zašto mi nisu doneli lampu. Ja upalim sveću i metnem je na sto. Otvorim posle prozor, i čist vazduh promahivaše mi kroz sobu.

Bojao sam se, ne znam zašto, da i dalje mislim na nju. Hteo sam da upalim sveću, da se skinem i da legnem u postelju. Potražim žigice na stolu. On je sav bio mokar od vode koju sam sasuo na svećnik.

Onda se setim da imam u novom kaputu kutiju s žigicama. Nađem je i paljkajući jednu po jednu potražim čitavu sveću. Usijan svećnjak bio je prsnuo kad sam na njega vodu sasuo.

Usijan svećnjak bio je prsnuo kad sam na njega vodu sasuo. Ja uglavim sveću u peskaonicu od divita i metnem je na mokar sto. Moja mi soba dođe tako tužna, da ti ne umem kazati.

Sremac, Stevan - POP ĆIRA I POP SPIRA

Posle pogreba crkvenjak odnese odjejanije i trebnik, a popa ugasi i zamota sveću u dobivenu cicanu ili svilenu maramu. (Bilo ih je svakojakih, ali je gospodin popa najradije primao one svilene).

Zacrnili oblaci! — veli pop Spira. — Taman za kukuruz k’o poručeno, — veli gospoja Persa, zevajući i dižući sveću. — Paz’te, gospodin-Spiro, da se ne sapletete na grablje! Grom je spalio i s lenjom devojčurom, opet ih ostavila tu!

Otkud da se ja kuglam, slatka?! — Kuglate?!! — čudi se gospođa Persa, pa se stade smejati i ugasi sveću. — Pogledam ujutru sanovnik (gospoja Sida je uvek krišom od pope metala u veče sanovnik pod jastuk), a ono i za

— Neće, neće, Nićo, — vele mu oni — a i ko bi se usudio kad ti čuvaš selo. — Eto, ja svrn’o malo! Vidim sveću, pa k’o velim, daj da k’o vlast vidim šta ti tamokana rade, da otkud ne trukujedu i ne pravidu kakve falične banke!

poneku reč glasno izgovorenu, pa onda opet smeh, a perje leti na sve strane, i jasan devojački smeh gasi iznenada sveću, i budi i ljuti babu. — ’Ajde, dosta već jedared! Dokle ćete? Kad počnete, a vi ne znate šta je dosta!... Dobro, dobro!

Sidin pretvorio je kontrafu u ikonu, i valjda joj je došapnuo onu staru poslovicu: »Dobro je i đavolu ponekad upaliti sveću!« Tih dana se gđa Sida formalno preobrazila.

A on se šali s njom, pa je plaši, pa kaže da će joj ugasiti sveću i otići, a nju zaključati u podrum ako ga ne poljubi. A ona kaže da bi umrla od straha u podrumu u pomrčini onako sama,

Vasić, Dragiša - CRVENE MAGLE

I neizdržljivo mučen baš onim pojavama, on se brzo podiže, upali sveću i uze jedan zavežljaj njezinih pisama, marljivo složenih, pa ih stade po redu čitati, gutati.

VII. „U trenutku, kad su se otuda začuli očajni krici: sveću, brže sveću, umire, ja sam se odlikovao prisebnošću nekoga staroga grobara. Nalazio sam se u avliji.

VII. „U trenutku, kad su se otuda začuli očajni krici: sveću, brže sveću, umire, ja sam se odlikovao prisebnošću nekoga staroga grobara. Nalazio sam se u avliji.

Nalazio sam se u avliji. I, u mesto da pojurim u sobu samrtnice ili da pođem tražiti sveću kojekuda po kući, kao što bi svaki drugi na mom mestu uradio, ja sam se strmoglavio u sobu vašega sina, moga odličnog

Crnjanski, Miloš - Seobe 2

mu se na oči spušta, u trepavice – kao neka meka leptirova krila – baš kad je hteo, poslednjim pokretom ruke, da utuli sveću, koja mu je čelo glave treperila, Isakovič ču kako se u predsoblju, tiho, odškrinuše vrata. Htede da skoči i drekne.

Poče da gasi sveće u kandelabru, a vikao je i na Agagijanijana, da gasi sveću. Trčkao je po sobi, kao da je hteo da se pretvori u miša. A podviknu Pavlu da se gubi iz njegove kuće.

Gore, u visini, stajala je neka žena, koja je držala sveću i koja se glasno smejala. Dok su se peli, na treći sprat, u spirali, Agagijanijan je Isakoviču davao poslednje savete,

Sedi, kaže, uveče uz sveću i ponavlja da je Brkič veliki vragolan. Uspavljuje decu i pere im pelene, svojeručno, a ne može da zaspi ni u zoru.

Varvara onda, milujući mu ruku, i premeštajući sveću u šandali na stolu, oko koje je vrveo roj mušica i leptirića noćnih, poče da priča, tiho, kako je došlo do toga, da su

Ana mu nije odgovarala ni reči. Ona je, dva puta, ugasila sveću, koju je Đurđe, u svom očajanju, dva puta palio, da razgovor sa ženom nastavi, da pokuša da je ubedi, da se sam sebe

Pavle je, međutim, tvrdio da je to sve doživeo – doživeo – u Tokaju. Ali, kad bi upalio sveću u šandali, video bi da nikog nema u sobi.

Isakoviči su saslušali, snuždeno, Petrovu oraciju, uz sveću koja je treperila, u šandali, u polumraku. To, da su pri dobijanju činova, već na prvom koraku u Rosiji, doživeli

Njen plač je bio sve tiši. A kad se umirila, ili pretvarala da će zaspati, on utrnu sveću. Zatim je legao, kod njenih nogu, očekujući da i on zaspi. Idući dan, pred veče, neočekivano, kod Ane, započeše bolovi.

A zašto? Zar ne može čekati da bar oči sklopi mirno, pa nek onda idu. Zar da ostane sam, i sam da pali sveću na ženinom grobu. U tom grobu, njemu je samo žena, ali je njoj mati tamo.

Sedeo je kod kuće i provodio najviše vremena, kod svojih vranaca, u štali. Sluškinje su ga uveče videle, kako, uz sveću, pilji u neku knjigu. Bio je to život Jovana Zlatoustog. Knjigu mu je bio poslao Višnjevski.

Pala mu je, plačući, oko vrata, dok ga je vodila u kuću. Kad je podigla sveću u šandali, da mu nađe mesto, da sedne, Pavle vide, tužno, da se sva zavila u neku crninu, koja mu se učini još crnja,

Ignjatović, Jakov - VEČITI MLADOŽENJA

Ko bi pomislio da ću postati bogatiji od njega i od njegovi’ sinova! — Možeš Buniparti sveću upaliti. — Ne Buniparti već caru Aleksandru i Kutuzovu.

— Sveti Nikola, blagodarim ti. Kako prvi put u crkvu stupim, odma’ ću ti od funte sveću zapaliti i srebrno kandilo na žrtvu prineti! Pa opet: „O kto, kto, Nikolaja ljubit”.

Marko Ćebetarov brzo mu sklopi u ruku goreću voštanu sveću. Gospodar Sofra još jedared strese se i izda’ne. Nema više gospodara Sofre, mrtav je.

Crnjanski, Miloš - Seobe 1

bila laka, mada je pri svemu tome, i još mnogo čemu, Vuk Isakovič imao uglavnom samo da ćuti i da stoji mirno, da drži sveću. Uspomene na sve to Isakoviča, ovakvog kakav je bio sad, glomazan, i aljkav, nisu nimalo obeshrabrile, niti nadule.

Trebješanin, Žarko - PREDSTAVA O DETETU U SRPSKOJ KULTURI

“¹⁹⁵ Kada se majci i detetu pročita golema molitva, pre nego što odu iz crkve, majka zapali sveću koju je kum držao u ruci na krštenju. Od tada su majka i dete ritualno čisti.

Maksimović, Desanka - TRAŽIM POMILOVANJE

sveta pomerene, za one koji usred podne, dok sunce bilionima sveća sija tebi i meni, care, nose neku svoju, malu, sveću, za ljude do zuba naoružane na rogove puža kad naleću.

Kapor, Momo - NAJBOLJE GODINE I DRUGE PRIČE

Odlazila je tamo svake nedelje »četvrtkom« noseći u zembilju ašovčić i male grabulje. Viđao ponekad kako pali sveću— mali treperavi plamičak u zemlji smrti. Ako ode, kazala mi je jedanput, ko će ih obilaziti? Biće sami. Zaboravljeni.

Porodični lekar doktor Alkalaj dugo je vrteo glavom dok mi je baka palila sveću iznad uzglavlja. Te noći spustismo se na reku.

Radičević, Branko - PESME

32. Ulicama oni šeću, A dosta je veće tavno, Dekoji su veće sveću Zapalili poodavno; Al' se njima tamom šeta, Ta milosti mrak ne smeta. 33.

38. Jasnu sveću on zapali, Svoje zlato grlit pođe, Ali moma na nj navali, To da uzme po što dođe. „Ajdmo, brže!“ ona kara, On

II Noći, negda tako mila Strašna l' si joj sada bila! Tek što leže, ao jade, Pa ustati već morade. Mora sveću već užeći, Mora dragu svom poteći. „Sveću, sveću!“ — Eto sveće, „Glava, glava sve s' okreće...

Tek što leže, ao jade, Pa ustati već morade. Mora sveću već užeći, Mora dragu svom poteći. „Sveću, sveću!“ — Eto sveće, „Glava, glava sve s' okreće... Al' ta sveća slabo gori, Oh, ala me žeđa mori! Vode, vode!

Tek što leže, ao jade, Pa ustati već morade. Mora sveću već užeći, Mora dragu svom poteći. „Sveću, sveću!“ — Eto sveće, „Glava, glava sve s' okreće... Al' ta sveća slabo gori, Oh, ala me žeđa mori! Vode, vode!

Doba veće? zar već zori? Spazi sveću e još gori. Onda glenu ukraj sebe: „Koga vidim, tebe — tebe“ — Pa s' uzdrkta i ukoči, Onda bolje upr' oči, — Već

Što je da je, teraj sreć(u), Gori žića uda sveću, Velji imam dug da vratim, Hoću njojzi da ga platim.“ Tako misli pa oslušnu, Šta l' nablizu sada šušnu?

Cvetu, Al' ga čudna do dva oka sretu, Svako oko mlogo njemu kaže, Mlogo kaže, još više odmaže: „Ta i svoju ugasiću sveću, Ali opet izdajice neću!“ A iz svakog opet ječi kuta: „Ajd' odatle, izdajico ljuta!“...

Simović, Ljubomir - HASANAGINICA

Je li Pintorović Pintorovićeva maska? Svako u svom budžaku, svukli smo odela, izuli cipele, dunuli u sveću, legli, izašli u vrt, i odmaramo se od svojih lica, u mraku...

Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI

vidim, već sam krišom bacao pogled kroz prozor u gostinsku sobu u kojoj ona beše spremna da je vidi svet i pripali joj sveću više glave.

Da bih izbegao pozdrave i izjave sažaljenja od žena i ljudi koji počeše dolaziti i donositi joj sveću, zađoh iza kuće, u potok, koji sad beše mučno poznati.

Na moj mali fes mećeš kitku, staru, očevu, od samoga fildiša, koja mi do ispod ušiju dopire. Opremiš me. Dâš sveću, bosiljak, maramicu. Čak do kapije ispraćaš me, i jednako, sa sviju strana, zagledaš me i popravljaš odelo na meni.

Još s kraja ulice skidam kapu, dobro je uguram u nedra, da mi je ne bi ko izvukao, i palim sveću. Jedva ako se proguram do porte.

Tada ona ne bi kao sada, ovako, sva srećna, postavila sofru, metnula hleb, so, zapaljenu sveću na sredi i onda ostalo; donela u sahančiću jela iz kujne, da se ne bi posle morala dizati za vreme ručka.

Ujutru samo popovi ako odstoje službu, a ovi ostali samo pripale sveću i odmah izlaze natraške krsteći se mnogo, brzo, užurbano, kao da odužuju nešto.

— I brzo od majke uzima povijenog mi brata, grli ga, ljubi i unosi u kuću. U kujni drži sluga sveću više glave i osvetljava nam stepenice po kojima se penjemo.

ispred naše kapije, u gomilicama i u novo obučene i duboko zabrađene, da promiču žene i idu k njemu, da mu zapale sveću i cvećem ga okite, ali najviše šimširom. Ja nisam hteo da idem. Znao sam da je tamo sada vreva, piska.

I kad priđoh da mu više glave, kao i ostali, i ja sveću zapalim, majka mu samo se trže, huknu: — Mito! — I opet, kao da nije ništa bilo, nastavi, zanese se, u ono nameštanje

Uto i noć beše pala. Mati joj uđe i ma da je znala da ona neće, opet reda radi, upita je: — Da zapalimo sveću? — Neka — odbi je ona. I majka joj se povrati u kujnu, opet je ostavi samu. A ona je baš to i volela.

već je bio jak mrak, drveće počelo da šušti kao masa, a ona, kako je bila pala na sanduk, tako i ostala, dok nisu sveću uneli i jedva je probudili, trgli od zanosa.

Ali ona ne može da se osvesti. I tek kad vidi sveću, majku, žene, uveri se da ono nije istina, grune u plač. — Šta je, Anice? — pitaju je i polivaju je vodom.

Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA

koji su nečije dvore bili poharali, i mnogo blago i ruho i oružje bili zadobili; i kad budu pored crkve i vide unutra sveću gde gori, reknu među sobom: — Hajdemo u ovu crkvu da podelimo svoju dobit.

Kapor, Momo - BELEŠKE JEDNE ANE

Ulazili u radnje da se malčice sklonimo od kiše i isprobavali bračne i vanbračne krevete. Tražili da nam prodavac drži sveću. Kako uopšte da vam to objasnim?

Tešić, Milosav - U TESNOM SKLOPU

ČUDO U GLAVAČIĆIMA To što vrana s koca gače, To se neko čudo glasi. Beo rubac sa krstače lepršanjem sveću gasi. S Glavačića eno kleca, i s točkova plamen baca, božja čeza sa tri sveca i tisuću tri mrtvaca.

zrenja, raspredu zastor povesma beline, sa cvetnog snega, belog prozarenja, o Svetom Đorđu iluzija sine: uz jablan-sveću zemni kvasac buja, a blagi tamjan svetih sadržaja oreol gradi gde se sunča guja pod brižnim licem Sunca iznad gaja,

Ćopić, Branko - Čarobna šuma

Jazbinu ima toplu i tihu, zgodnu za zimski san. Lepše je nema, da pališ sveću! Ježa primiti neću!!! OGLAS DIVLjE SVINjE Ja, divlja svinja, Brljanić Brlja, javljam svima da znate: nikada dosad

Pavlović, Miodrag - Srbija do kraja veka

Izmakao pogledu ptica; ni noć ne bube mi ne dolaze u ćeliju koju sam sebi sagradio, ni sveću ne palim da me njen pogled ne bi posmatrao, ni knjigu ne otvaram. Zidovi su mirni, zemlja se ne miče, zvezde ne vidim.

Nušić, Branislav - OŽALOŠĆENA PORODICA

PROKA: Recimo. Ali zamisli meni 3.000, tri hiljade! Pa to je užasno! GINA: To taman koliko sveću da mu upalimo. MIĆA: A šta ja tek da kažem? Dve hiljade dinara.

) Ono što sam bio dužan pokojniku, pošteno sam mu platio, pa odsad, kad me vidi na parastosu, neka on meni upali sveću, a ne ja njemu. (Ode.) VIDA (Tanasiju): Pa i mi ćemo valjda? TANASIJE: I mi, dabome, samo nešto se ja kao domišljam.

Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 1

Jednome zapalili sveću i stavili je između skrštenih ruku na grudima. Nad drugim je plakao rođeni brat... Trećem je tekao crven mlaz krvi iz

Ranković, Svetolik P. - SEOSKA UČITELJICA

Protrlja oči, posluša... jest, to je ona. Ponekad joj se otme iz grudi i zagušen jauk. Gojko upali sveću i ustade. — Šta je?

Voštanica najpre zaprska, dok plamen ne obuhvati celu sveću, pa se onda stade tiho lelujati, kao poslednja slabačka žrtva samrtnikova, s kojom se on oprema na daleki, nepovratni

Simović, Ljubomir - PUTUJUĆE POZORIŠTE ŠOPALOVIĆ

Iznutra izvadiš sjeme, sve očistiš. Pa na tikvi isječeš razne rupe. Ko oči i usta. Ili ko razne šare. Pa turiš unutra sveću. I sveću zapališ. I poklopiš onim poklopcem. A sveća iznutra kroz one rupe sija! SOFIJA: To mora da je lepo!

Pa na tikvi isječeš razne rupe. Ko oči i usta. Ili ko razne šare. Pa turiš unutra sveću. I sveću zapališ. I poklopiš onim poklopcem. A sveća iznutra kroz one rupe sija! SOFIJA: To mora da je lepo!

Stanković, Borisav - NEČISTA KRV

zaključa i zatvori kapiju, slušajući kako Magda trči ispred matere, da tamo pre nje stigne i u kujni raspremi, upali sveću i osvetli sobu, da joj se ne bi snaška, onako u polumraku, ulazeći spotakla o što.

namesti, donese i metnu više glave testiju sveže vode, čiji je grlić bio zapušen zelenim lišćem, iznese sobom sveću u kujnu, da bi se Sofka i mati u pomrčini sasvim svukle i legle.

— Ko je? Ko je? — ču kako ovaj viče trčeći i zaklanjajući sveću, da mu se ne ugasi. Ali brzo posrnu i kao bez duše istrča ovamo ka kapiji, kad ču gazdino kao uvek kratko i nabusito:

da je sve u redu, on onda ostade tako stojeći, nasred sobe, čekajući da ko iz kuće, bilo Arsa bilo žena, dođu, donesu sveću i počnu ga svlačiti. Međutim dan je već bio počeo.

A tako zaista i bi. Pošto otključaše kujnu, upališe sveću, raspališe oganj u kujni, spremajući večeru, počeše da pričaju: — Od uvek je to tako. Eto ta i ta pošla je još za goreg.

Od ljudi kako bi koji dojurio s konjem, sišao, ulazio bi tamo kod njega u sobu i, zapalivši mu sveću i poljubivši ikonu na prsima i prekrštenim rukama, odmah bi se otuda tiho na prstima, gologlav vraćao i odlazio međ

Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA

Ribu učiti da pliva. Sâm pod sobom drvo podsijecati. Svakoj vreći biti zakrpa. Svakom loncu biti zaklopac. Sveću u podne žeći. Svoj hljeb jesti, a tuđu brigu voditi. So u more metati. Terati mak na konac.

Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE

koji su nečije dvore bili poharali, i mnogo blago i ruho i oružje bili zadobili; i kad budu pored crkve i vide unutra sveću gde gori, reknu među sobom: „Hajdemo u ovu crkvu da podelimo svoju dobit.

Onda devojka upali sveću i sedne kod jame da čeka suđenoga. Kad udari zvono, eto ti Biberčeta. Onda car vidi ko je prav, i venča svoju kćer za

Sveti Sava - SABRANA DELA

A uveče na panihidi dati svoj bratiji po sveću da pevaju dok stoje nad grobom. O Anastasijinoj panihidi. Na takav način treba da pojete i na dan blaženopočivše,

Ako bude ovaj praznik u velike postove, to zapovedamo da se slavi pre posta. A uveče na panihidi dati svoj bratiji po sveću dok stoje nad grobom, i svima koji su obučeni kao jereji.

Simović, Ljubomir - ČUDO U ŠARGANU

GOSPAVA: Ša je, da je, meni lako nije opslužiti nake mušterije! Jedan tuli svetlo, pali sveću, drugi traži da glumim da neću! Jedan sipljiv, a drugi me skoli: jesi l skoro bila na kontroli?

IKONIJA: Pali se, pali, al svako veče razbiju! ANĐELKO: Imaš li neku baterinsku lampu? IKONIJA: Nemam, imam sveću. ANĐELKO: Daj šta bilo! Ostavi vrata, vako, otvorena, da pada svetlost!

(Anđelko izjuri napolje, Cmilja i Ikonija za njim. Cmilja nosi otvoren kišobran i zapaljenu sveću. Zatamnjenje.) III SLIKA (Ulica pred kafanom. Nekoliko kaiši za đubre, posmrtne plakate po zidovima i ogradi.

Plakate za cirkuse, boks-mečeve, fudbalske utakmice. Cmilja drži sveću i kišobran.) IKONIJA: Ne vidi se ni prst pred okom! ANĐELKO: Evo! Pogledaj! IKONIJA: Šta si to našo?

Srećan si kolko si težak! Brzo si se kovarnuo, ko da te neko čudo izvuklo, Bože me prosti! Na današnji dan treba sveću da pališ dok si živ! Oćeš nešto da pojdeš? SKITNICA: Nemam kad, voz mi ide u deset i tries.

(Vraća se za svoj sto) SKITNICA: Kako samo trpite ovakve? IKONIJA: Svecu zapali jednu sveću, a đavolu zapali dve! I šta bi, na kraju? SKITNICA: Nisam pred njom stajo više od sekund.

Sa njega oka da ne skidaš! TANASKO: Ne bi ja skido oka sone tamo! Kad god je sretnem, drži sveću i amrel! Da mi je da je odvedem u Mačvu, u neku mačvansku krevetčinu, farbanu žuto! A na krevetčini...

Stanković, Borisav - JOVČA

Ustaj! Tata došao i... (Prijateljima koje propušta u svoju sobu, pored Sofije koja podiže sveću uz vrata i krije lice): Sad će ona, maznuša, dok se spremi, udesi!

(Zatvori vrata od sobe gde su gosti i svirka): Ovamo! (Istrgne joj sveću, otvori Vaskina vrata, osvetli sobu. Kad vidi da je prazna, izbezumljeno, drugim glasom): Šta je?

Jer kad je vidiš onda je sve... JOVČA (očajno): Kako: »sve«? Zar je već »sve«? Dotle došlo? (Baca sveću u njenom pravcu, te se ugasi i kotrlja niza stepenice.) MARIJA (ironično): »Došlo«?

Raičković, Stevan - KAMENA USPAVANKA

Umesto da sred morskog bleska Promiču naša tela oba Ja u limenku s malo peska Pobadam sveću vrh tvog groba. Umesto da sa tobom plivam I ronim, prskam tvoje lice: Za mramorom se tvojim skrivam.

Ćosić, Dobrica - KORENI

Mijat se s jaukom probudi. — Zašto spavaš? Je l' ti gazdarica rekla da me ne sačekaš? Mijat se izvinjava, pripaljujući sveću. Đorđe ga ne sluša. Kao dete obešeno za noge, na zidu vise gusle od vrta. Ima tako mršave dece, prođe Đorđu.

Priđe, malo ih pomeri i pusti. One muklo lupiše. Mijat mu priđe sa svećom, bojeći se da ih ne razbije. Đorđe dunu u sveću i napipa vrat. Nekoliko puta pade u sneg dok se dovuče do kuće. Već sviće.

Sraman mu je glasan klokot vina, i veruje: Đorđe iz inata tako pije. Pruža Vukašinu cigaru da pripali. Ovaj pali na sveću. Kosa mu zapucketa. Nekakvo mu se veliko zlo desilo. Zašto ne odlaze?

Ali ćerka nije što i otac. — Posle toliko godina došao si kući to da mi kažeš? Aćimov sin — Tošićev zet! Đorđe, gasi sveću da se ne gledamo više! Hajdučko pozorište... Rat s Turcima prenet u rat za vlast, u politiku.

Preživeo, život ga zgazio, Vukašin može da zaplače. Đorđe posmatra oca i brata. Neće da ugasi sveću. Nagledajte se. Ja Ti nikad nisam valjao. Eto, eto ti ga tvoj Vukašin!

Ja hoću da umrem u ovoj jazbini. Meni je ovde dobro. Gubi se odavde! — Pomozi joj. Dok je živa, paliće ti sveću na grobu. A ti znaš kakva je tvoja duša: ribica u krvi! Ne možeš da umreš s njom. Pomisli samo...

Jednom Mu rekla: „Jatagan mojega domaćina ima da se čuva u ovoj kući dok god muška ruka pali slavsku sveću i jede hleb što njegove njive rađaju.

neće zapamtiti unuci, a ovo tuđe nadničare će u mojim njivama nadgledati, moje konje jahati, tuđa će ruka moju slavsku sveću da pali. Sešće u čelo sofre gde je on, Aćim, sedeo... Ovo više nije moja kuća. Nije ni bila moja.

manje da tuguje što se više ne čuje lavež u Prerovu i što je na Adamu ostalo da u njegovoj kući ognjište loži i slavsku sveću pali. Raka apsandžija prisloni glavu uza zid bliže odškrinutim vratima, ljut što ne čuje o čemu Katići šapuću.

Imao je snage da jednome takvom ode u kuću i sveću mu zapali. Sve do hapšenja, od svega što je znao o ocu, najstrašnije mu je bilo sećanje na ono prolećno veče kad se

Umrla ti je snaja. Aćim trže glavu i pogleda u kapetana. — Red je da joj zapališ sveću. Možeš da ideš. U zdravlje, Aćime Katiću! — za kapetanom ostadoše otvorena vrata.

Milanković, Milutin - KROZ CARSTVO NAUKA

Majka ga zovnu na večeru. Odmah posle večere pope se u svoju sobu, zapali sveću i dade se na posao. U svojoj biblioteci ne nađe tačnijih podataka o veličini Zemlje i o odstojanju Meseca od nje, zato

Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE

me do jednog mračnog kupea koji otključa, prinoseći levom rukom svetlost ručne lampe do ključanice, zamoli da ne palim sveću, pa se izgubi. Tako ja uđoh unutra, zaključah se i očekivah polazak voza.

— Potpuno sam svestan — rekoh paleći sveću. — Jer, zaista, jedan poslanik treba da putuje neuznemiravano, za razliku od nas ostalih, zato što putuje besplatno.

Međutim, moj drug, svakako postiđen i uvređen, dunu u sveću tako jak o da je obori, ali odmah zatim ona prilika što nas je pronašla kresnu palidrvce pa upali drugu.

Koliko mi se puta, pošto bih ugasio sveću i umirio se, učinilo da osećam čudne šumove i vidim kako njena bleda senka proleće preko onih bezbrojnih krstića i

Kad sam malo zatim upalio sveću, ja jeknuh tako bolno, ja ustuknuh tako zaprepašćen, da žena koja je stajala preda mnom vrisnu, pa me prihvati da se

nekako vedro i bezbrižno ležao, sve dok staroga ratnika u kuću ne uneše i na ratnički ga krevet položiše, mada mu sveću još ne upališe. U onom trenutku kad se Jaćim stao razaznavati, bilo je tačno šesnaest sati.

Pa je Mija smesta pogodio lake čeze, kupio i krsnicu i sveću, i sve drugo što pripada propisno nabavio za krštenje, rešio se za ime kumčetu, pa sve kasom krenuo onim kao dlan

Ranković, Svetolik P. - GORSKI CAR

Čudnovato!... Baš je pogan ovaj čovek: ovamo je razbojnik, a mladost hoće svoje!...« pa ljutito ugasi sveću, leže i stade da razmišlja o ovoj čudnoj pojavi. »Pa kakva je to devojka?... Zacopala se u razbojnika!...

« — Šta ti vali što sediš sama! Živiš kâ gospođa... Šta ćeš bolje? — reče on glasno. Stanka zapali sveću, pa sede na pod, po kome behu prostrte neke prljave ponjave.

— Nema. — Pa... gotovo i bolje! — Otpre si voleo. — The... tek onako... ne znam ni ja. Gasi sveću! — reče on i stade da se namešta na postelji. Stanka ugasi sveću, ali ne leže.

— The... tek onako... ne znam ni ja. Gasi sveću! — reče on i stade da se namešta na postelji. Stanka ugasi sveću, ali ne leže.

sad možemo da se razgovaramo o poslu — reče Vujo, prilazeći mu i sedajući do njega na tronožac. Useknuvši sveću, Vujo stade da izlaže svoj plan za napad na bogata trgovca u Pomoravlju. Na tome razgovoru zateče ih zora.

— Čekaj, sad ćeš videti šta mi je — reče Đurica, pa izvadi iz jeleka kotur žute voštanice, kresnu palidrvce i upali sveću. Zatim izvadi jednu iglu n nadnese je nad plamen. Simo sve to posmatraše raširenih očiju.

O kakvom ubistvu ti govoriš? — odgovori Simo začuđeno, ali mu preko lica prelete smrtno bledilo. Đurica spusti sveću pored sebe, uze jednu Simovu ruku i zabode mu usijanu iglu pod nokat jednoga prsta.

Prođoše mračno dvorište i kroz nekakva sniska vratanca stupiše u odaju. Novica upali sveću i Đurica vide lepo nameštenu sobicu sa dve postelje i minderlukom, a na sredini stoji okrugao zastrven sto, prepunjen

Gde se ko našao, tako se i spustio na pod i zaspao. Novici ostade još toliko svesti, te ugasi sveću, pa se i on pruži, ne znajući više ništa za sebe... Kad sunce odskoči visoko, Đurica se probudi i podiže glavu.

S oružjem... znaš. A ti, Stanka, hodi ovamo. Kapetan je uvede u jednu sobu, upali sveću na stolu, pa se ogrte nekom haljinom i sede na stolicu. — Sedi, odmori se... vidim da si se mnogo umorila.

Kapetan iziđe iz sobe. — Evo, Đuro! — prozbori Mitar, vadeći iz hartije veliku voštanu sveću. — Znaš... prvi sam te uhvatio, pa sam ti dužan.

— Znaš... prvi sam te uhvatio, pa sam ti dužan. Kupio sam ti sveću, neka gori danas — i on namesti sveću, prekrsti se i upali je. — Neka ti Bog oprosti! — reče on, pa sede za sto.

Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA

koji su nečije dvore bili poharali i mnogo blago i ruho i oružje bili zadobili; i kad budu pored crkve i vide unutra sveću gde gori, reknu među sobom: — Hajdemo u ovu crkvu da podelimo svoju dobit.

Ćipiko, Ivo - Pripovetke

Otvoriše vrata. Svetlost dana još nije bila jaka da prodre tamu. Užegoše sveću. Po konobi plivalo je suđe, trupići i daske, i sve je oplimalo u vodi.

Nušić, Branislav - GOSPOĐA MINISTARKA

SIMA: Dabome da nismo! ŽIVKA: Gospode bože, zašto me zgodi tako dušmanski kad sam ti palila sveću svakoga petka! (Simi.) Je li ni fijaker, ni loža, ni salon-vagon... sve to ode, je li... sve, sve?

Petković, Novica - Dva srpska romana (studije o Seobama i Nečistoj krvi)

soba a kroz drvene rešetke promicanje senki; prelaze kućni prag i u predsoblju im sluga iznad glava drži upaljenu sveću da bi u mraku osvetlio stepenice; najzad, otvaraju se poslednja vrata a gologlav teča - i to gologlav jedini put u

sobu, slika se ponavlja: „Od ljudi, kako bi koji dojurio s konjem, sišao, ulazio bi tamo kod njega u sobu i, zapalivši mu sveću i poljubivši ikonu na prsima i prekrštenim rukama, odmah bi se otuda tiho, na prstima, gologlav vraćao i odlazio međ

Jovanović, Jovan Zmaj - DRUGA PEVANIJA

Al’ u to se neki leptir Ludo navrzao, Pa na sveću, pa na sveću — A meni ga žao. Čim ja počnem, evo ti ga Da skoči u plam; Bacim pero, od sveće ga Dalje oteram.

Al’ u to se neki leptir Ludo navrzao, Pa na sveću, pa na sveću — A meni ga žao. Čim ja počnem, evo ti ga Da skoči u plam; Bacim pero, od sveće ga Dalje oteram.

»Neven« 1890. II BABA JULI-POSKURAČI (kad mišljah da ću umreti) Baba Julo, neću sveću, Znam ja kud je put; Eto vidiš: nisam zbunjen, Pa ni zabrinut. S ovim rupcem otari mi Hladan s čela znoj.

Krakov, Stanislav - KRILA

Svi su jadikovali. Dugački tuberkulozni narednik je kašljao i pitao za smenu. Zapalili su i sveću. Stavili su je na sto načinjen od sanduka, niz koga se svaki dan loj grozno slivao. Neko je izvadio karte.

Jakšić, Đura - STANOJE GLAVAŠ

U zanetosti obećavala; Da ćeš je zlatom moje dolame I drugim sjajem dvora bogatog, Kao leptirka krila šarenog, Na sveću mamit veštom udicom, Dok je na grud’ma mojim ne vidim? Pa gde je kći?... STANA: A gde je sin?...

Turčin je! KOLEBAN (spolja): No primi lepo moju ponudu, Dok nije oganj cevi garave Na krovu tvome sveću užegô, Te ćeš kô tanka zmija pišteći, Kroz crven plamen glavu nositi! ĆERIM (spolja): Ta šta ga moliš, Kolebane!...

Todorović, Pera - DNEVNIK JEDNOG DOBROVOLJCA

Ivane, pa onda ukrsti naše puške i nabaci odozgo ovaj šinjel, te načini malo zavetrine, a posle ćeš mi upaliti ovu sveću. — A što će ti sveća? — Hoću nešto da pišem. — Je l' za Čarnojevića? — Nije no za me. — Valjade pismu kući?...

Jovanović, Jovan Zmaj - ĐULIĆI I ĐULIĆI UVEOCI

Uzdisaj se jedan diže Dubok, hitar, smeo, Pa ugasi onu sveću — — Je l’ baš tako hteo? Raduje l’ se ona sveća, Ili joj je žao Lete l’ i sad uzdisaji — Ko bi kaz’ti znao.

Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA

Padne im na pamet štogod: „Pali sveću!“ Čitaju svu dragu noć i knjige premeću A mi kano duvne tako da ležimo i večnu nevoljnu gredu da deržimo?

Stanković, Borisav - GAZDA MLADEN

I posle večere, kada bi mati, Mladen polegali, ugasili sveću, otac bi još tamo kod babe ostajao brojeći pare i dajući joj računa šta je, koliko i od koga pazario, kupio...

da vidi da li je sve u redu, zatvoreno, pošto i majka tamo u kujni sredi sudove, zatrpa vatru i legne, ugasivši sveću. Onda ono osećanje.

Užurbano vikala bi u kujnu: — Sveće! Da iziđu sa svećom, osvetle mu put. Čak ona sama bi uzimala sveću i svetleći mu, iza njega, išla bi, pratila ga gore, na gornji boj, kuda bi on, izišav iz kujne u koju bi ušao tek

I čim ga ona sagleda, kao vide, upozna, pa samo kao da se nasmehnu, a ču se zapevka: — Nane! — Sveću! — viknuše. Mladen se, neugodno potresen, ljut što ona time i sebe i svoju ljubav izdaje, povuče gotovo ljutito u kujnu.

I čim to dođe, čim počne takva usamljena noć da mu se predskazuje, da je oseća, odmah se diže, pali sveću, pušta kapke i zatvara prozore. I prema sveći, s naočarima; s brojanicama, nagnut nad knjigom, čita uvek Stari zavet.

I, da bi oni bili što pre slobodni, uvek je i preko volje rano legao, gasio sveću, činio se da spava, da bi mogli onda mati mu, brat, snaha da odu u novu kuću i tamo, oslobođeni, sedeti, razgovarati.

Sede. Ispred sebe metnu tevter, rasklopi, metnu naočare a poče da računa. Kad se smrači, samo viknu: — Sveću! Mati mu unese. Sveća nova, u zlatnom visokom čiraku i upaljena osvetli njega spreda i mesto oko sebe kao kotur.

Na njeno »dobro veče« osta pognut nad tevterom, nabrana čela i nekako gorko, suvo ukočenih očiju. Ona, pošto ostavi sveću ispred njega koja ga osvetli, postoja i, kad on nikako se ne osvrte ka njoj, upita ga: — Treba li ti još štogod?

Čajkanović, Veselin - REČNIK SRPSKIH NARODNIH VEROVANJA O BILJKAMA

Zatim prilepi sveću na vrbu, žito i so prospe pod nju, pa beži kući bez obzira (ŽSS, 279). Ko pati od glavobolje, načini toliku voštanu

Ko pati od glavobolje, načini toliku voštanu sveću da je može obaviti oko svoje glave, pa onda ode kakvoj v., zapali sveću i tri puta oko v.

Ko pati od glavobolje, načini toliku voštanu sveću da je može obaviti oko svoje glave, pa onda ode kakvoj v., zapali sveću i tri puta oko v. obnese govoreći: »Venčah svoju boleticu za vrbi (ŽSS, 314). Ponegde se »venčavanje« groznice za v.

ni graorka u žitu« (ZNŽOJS, 7, 1902, 146). Devojka koja hoće da privuče momka, savije smrtnu sveću i zadene u nju devet zrna k.

Tako je sasvim prirodno da t. može biti spasonosna. Pod njom leči se groznica. Bolesnik zapali na njoj sveću od Svetoga Marinja, i govoreći basmu traži od t.

Cigareta može da zameni sveću: U Leskovačkoj Moravi jednoj svekrvi, koja je strasno pušila, snaha je, »kad god dođe na grob, zabadala kod krstače

: u okolini Takova veruju da će prestati groznica kad provrte h. (»granicu«), uvrte klin i zapale sveću (SEZ, 84, 1972, 213), a u Gruži (u Radmiloviću), da bi ozdravila, bolesnu decu provlače kroz šupljinu starog h.

Stanković, Borisav - TAŠANA

TAŠANA (ispod epitrahilja ljubeći raspeće na brojanicama): Hvala, hvala, dedo! Ulazi Stana, unosi sve što treba: sveću, kadionicu i žar, tanjir sa vodom i bosiljkom. MIRON (kadi. Zatim »Blagosloven Bog naš«... i čita nečujno.

Sekulić, Isidora - Kronika palanačkog groblja

ostavili tanjir lepih jabuka na stolu; zadenuli za ikonu bosilak; ili se smeju u dvorištu, a zaboravili da u sobi ugase sveću, pa im on previče preko ograde koliko staje to palanačko osvetljenje. Đaci su bili željni svoga učitelja svakoga dana.

Domaćin se i po treći put vraća da vidi je li kapiju zaključao, jer se „žene boje”. — „Ugasi tu sveću, čkilji kao na groblju.

Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2

Samo što nije dogorela. — Milojko — okrete se potpukovnik Petar svome posilnome — ugasi onu sveću, da mu se ne zapali odelo. Promičemo tako pored mrtvih i niko im ne odaje počast.

Stanković, Borisav - KOŠTANA

Neka se zna, da je Hadži Toma hadžija, a ne da hrani i čuva... (Trza se, Arsi): A što ti stojiš? Sedi! (Viče): Sveću! ARSA A, ne! Kakvo sedenje?

Ulazi Vaska unoseći sveću u zlatnom čiraku. ARSA (Vaski): Vaska, idi ti kući, kćeri, i nađi se kod majke, te dočekujte goste.

Od ovolicno, (pokazuje rukom) od »mrvu mrvku« hrani ga, čuvaj, gledaj, da, kad se umire, ima ko oči da ti zaklopi, sveću zapali, da ti se dom, ognjište ne ugasi... A ono?! (Gnevno): Eno ga! S Cigankama!

S’g na Voskresenije gora i voda se veseli. Tiki ja sam si nešto mnogo žalan. Od grobje idem. Na pobratima sveću zapali, pa zar se mnogo ražali? Polovin čovek bidna!

ARSA (uzbuđeno): Mito! MITKA (brišući suze): Eto toj! Rasplaka me! Slatka moja majka! (Polazi.) Još od kad vu sveću nesam zapalija. ARSA (zadržavajući ga): Kuda? MITKA (nolazeći): Na grobje. Sveću na moju slatku majčicu da zapalim.

(Polazi.) Još od kad vu sveću nesam zapalija. ARSA (zadržavajući ga): Kuda? MITKA (nolazeći): Na grobje. Sveću na moju slatku majčicu da zapalim. ARSA (odlazi za njim, zadržavajući ga): Nećeš tamo, nećeš! Kući ćeš ti!

Ršumović, Ljubivoje - MA ŠTA MI REČE

U mišolovci parče sira I još jedno parče sira Da miš može da bira Oko sira sam nacrtao čamac U čamcu upalio sveću Da miš bolje vidi mamac Da ne kaže NEĆU Ali čim sam nacrtao miša Počela je da pada kiša Celu je hartiju skvasila

miš bolje vidi mamac Da ne kaže NEĆU Ali čim sam nacrtao miša Počela je da pada kiša Celu je hartiju skvasila Sveću ugasila Nije se skrasila Dok miša nije spasila KAD NE VODI KERA Kad ne vodi kera Lovac duplo zvera Zveri za to

Stefanović Venclović, Gavril - CRNI BIVO U SRCU

IZ PSALAMA Ti moj mrak razgoniš, sveću mi pališ; imajući tebe, žešću vatru, u sebi neće mi se nikad sveća ugasiti. MOLITVA ZA MIRAN PUT U VEČNI

Zažegao si sveću u crkvi — e, dobro si to učinio; al' je došao ti drug tvoj nejači za tobom, kome si što zlom nahudio; uzdahnuo je do

Copyright 2024 Igra Recima Politika privatnosti