Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
je činil preda se nut' junaka dozivati, car sileni turski, tere side govoriti mladomu Svilojeviću: „Da imaš mi istinu, Svilojević, kazivati, moj sužnju nevoljni, što te hoću zmožan car, ja sadahna opitati“.
Ali nasta Svilojević silnu caru govoriti, caru čestitomu: „Tako mi se gvožđa moga i nevolje oprostiti, hoću ti ja istinu, gospodine,
“ Ali nasta Svilojević caru zmožnu govoriti: „Ono biše delija koji Turaka ubijaše s svojim buzdohanom, side brade do pojasa, Kraljeviću vitez
“ Ali side Svilojević caru svomu govoriti: „Ono sam ti glavom mojom na medanu, moj čestiti care! U rukuh ti britka sablja, a na zemlji glava
U rukuh ti britka sablja, a na zemlji glava moja, — ono sam ja Svilojević golom sabljom prohodio prik' tabora tvoga, i još jesam konopce kod šatora prosikao, i da bi se ne bil maknul ispod
Izberi si najvolenju!“ Tere ide Svilojević caru zmoženu govoriti, caru čestitomu: „Sabljom sam se hranio, od sablje ću i umriti; čini mene posaditi na mojega dobra
„Ali mi“ — kaže Vodnik — „radi onoga „nego jednoga propušćahu“ zaključujemo da se Svilojević nije sam borio s Turcima, već mu se pridružio i Marko Kraljević koji čekaše u busiji.“ Vsi Turci mi izginohu, tj.