Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
ozarena nekom fosforastom, ljubičastom nekom... ja ne znam ni sam kakom svetlošću! Na krevetu pokraj čiča-Ćorđa sedelo je žensko stvorenje, i ono je gledalo, i gledalo u mene. Ali taj pogled bio je nešto sasvim drukčiji od Đorđeva.
Sremac, Stevan - POP ĆIRA I POP SPIRA
— jedno malo, belo, nervozno i pakosno psetance sa plavom mašlijom između ušiju, koje je, kad je blato, po ceo dan sedelo na prozoru i lajalo na mimoprolazeće, — i koga je ona ili vodila za sobom kad je lêpo, ili mu donosila kući, pošto su
Domanović, Radoje - MRTVO MORE
— dobra deca ne šetaju, pa ih vole roditelji i učitelj. — Vrlo dobro! „Bilo opet jedno dete, pa sedelo u sobi kraj prozora, ali drugo dete gađalo goluba kamenom iz svoje praćke, i ne pogodi ga.
” — Kakvo je ono dete što je sedelo u sobi blizu prozora? — Ono je nevaljalo i opako dete! — Čemu nas uči priča? — Priča nas uči da ne treba sedeti, jer
Sremac, Stevan - LIMUNACIJA U SELU
A kad nije to dvoje u kafani, ni seljacima se nije sedelo; nema Krsmana da ga diraju, ni Gizele da pare oči, pa se tako večeras jedan po jedan izvukli iz mehane, neko sa »laku
Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE
Na stolu okolo koga je sedelo desetak oficira, velike gomile novca premeštale su se od igrača do igrača koji su hladnokrvno, sa cigaretama u zubima,
zemljane testije, pa ga premestili u zajednički betonirani podrum, gde je puno golih, ošišanih do kože i znojavih ljudi sedelo jedan drugom u krilu, da makovo zrno ne bi moglo pasti na pod.
Što? Zar zlo misli ko voli da priča? 1920. NAPAST Pred glavnom kafanom sedelo je nekoliko ljudi, sa onim mrtvopraznim izrazom palančana kad ništa više nemaju da kažu sve dok ne stigne današnja pošta
narodnih kujni time što posuđe kojim se tamo pri jelu služilo ne beše utvrđeno i uvezano za stolove za kojima se sedelo, već prosto, bez ikakvih sindžira, stajalo onako isto slobodno i na potpunom raspolaganju kao i u svakom drugom
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
Beše tu i jedan komandant pešačkog puka. Između ljudi ugledasmo gde leži na zemlji jedna žena, a pokraj ne je sedelo dete od četiri do pet godina i plakalo. Kroz pustoš razlegao se glasić: — Mamice, što sediš? Ležala je na leđima.