Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Al’ govori Senjanine Ivo: „Da moj brate, Jure barjaktare, ne znaš đegođ kamene pećine, đe bi mogli vatru naložiti i junački život povratiti?
“ Al’ govori Senjanine Jure: „Ne znam, brate, kamene pećine, već ja znadem tamo u planini nedaleko crkvu Petrovicu; tu možemo vatru
Kad dođoše crkvi Petrovici, veli njima Senjanine Ivo: „Dete, braćo i moja družino, da mi ovđe vatru naložimo od pušaka našijeh kundaka, od mačeva našijeh nožnica“.
Kad ujutru jutro osvanulo, tad iziđe Senjanine Jure, on iziđe pred bijelu crkvu, ali snijeg u stre’ udario, oko crkve opkolili Turci!
Kad to viđe Senjanine Jure, on se onda natrag povratio, pa podviknu na svoju družinu: „A na noge, braćo i družino! A na noge i na puške
Senjani junaci, stadoše se ognjem premetati, dok im nesta praha i olova, — pra’ još bješe, al’ olova nema; al’ govori Senjanine Ivo: „Braćo moja i moja družino, ja imadem na mojoj dolami, imam tridest srebrnih putaca, u puščani kalup saljevana,