Jakšić, Đura - PROZA
„U sirotinje nema novaca!“ „Nema ni hrane!...“ odgovarahu nemilostivi bogataši. Poskapaćemo od gladi!“ Oni slegoše ramenima i ćutahu... Naša je kuća poslednja u brežanskom kraju.
Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
Što sam se noćas prestravio, nikad nisam! Seljaci slegoše ramenima, pa se zgledaše začuđeno. Neki rekoše: — More, ti si se to opio, pa ti se učinilo!
Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
— Kakvo je ovo čudo? — reče Ostoja Purešević. Jal' je nešto preveć mudro, jal' je sasvim ludo! Seljaci slegoše ramenima i, sami ne znajući zašto, dadoše se u nekaku tamnu slutnju. Drugoga dana izišao učitelj u mehanu.
Radičević, Branko - PESME
sivog tića, On udari pretilog vrančića, Srdit bio, srdito udrio, Srdito mu konjic zahvatio — Svi za njime — konji se slegoše, Pa za sobom polje otiskoše, Sunce zađe — noć je — svuda tavno, Dogoreli ognji već odavno, Konji pasu, ma junaci
Tu mesec sakri onaj oblak gusti, Debela tama naokolo s' spusti, Pa zato moga ja razabrat samo, Da neki ljudi slegoše se tamo I žubor beše i trajaše dugo, To samo znadem, ali ništa drugo.
“ Momci poju, konji se slegoše, Pa za sobom polje otiskoše; S obe strane gore i brdine, Oni jezde putem po sredine. Gora njima žuborom se divi,
“ Glas taj ode od usta do usta, Pomami se Srbadija pusta, Pa okupi viteze konjice, Slegoše se konji po zemljice. Ali Srpčić jeste soko čili, Čini mu se e mu konjic mili; Ne bi Srbu dosta brzo bilo, Da ga nosi
Kapor, Momo - BELEŠKE JEDNE ANE
Gosti posedeše deset minuta na vrhu ormara (ostalo je sve bilo zakrčeno), slegoše ramenima i zbrisaše, bolje rečeno, ubiše tutanj niz stepenice. Mogu da zamislim kakva će priča krenuti po varoši!
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
JUNAČKO SRCE Izružila žena muža, a on pribjegô u komšiluk i okupio plakati. Slegoše se komšije oko njega: — Što ječiš, bolan? Koja ti grdna rana?
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Pa slatki osjećaji, doneseni s polja, kroz tijesne ulice, postupice se stišavaju, dok se ne slegoše i postaše u njenoj duši kao klica u zrnu, iščekujući svjetlost i toplinu da oživi. ...
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
Trebalo je sada nabaviti hranu za konje. Sa naoružanim vojnicima odosmo u selo. Arnauti se slegoše oko nas, gledajući neprestano u naše puške.
Ostadoše samo još nekoliko vojnika sa sveštenikom puka, koji navuče epitrahilj. — Kako se zvala pokojnica? Ljudi slegoše ramenima. Ona dva vojnika odmicala su žurno noseći dete, koje je kroz vrisak dozivalo: — Mamo... Mamo...