Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Možda sam i želio da budem drvo i da poživim njegovim slijepim, duboko čulnim životom. Kasnije, u vrevi života, kao da potpuno zaboravimo na pejzaž, potpuno izgubimo vezu sa
Nisam uspijevao da privučem njenu pažnju, i na moje uporno zivkanje odzivala se dalekim, slijepim glasom. To me je povređivalo i boljelo; u sebi sam joj prebacivao nešto kao nevjernost.
onaj utisak da su se stekle nekim čudom, da su nastale nekim neobično sretnim a proizvoljnim stjecanjem datih okolnosti, slijepim no premudrim usklađem bezbroja tananih momenata i uslova.
Smrtniku uskratih da sagleda svoj kraj. A kakav li mu lijek za to nađe ti? Njegovu grud napučih slijepim nadama. O, blagodat si silnu dao čovjeku!...
kako je znao i umio; da ga zatrpa hekatombama svoga mesa, da ga premosti mostovima svojih duga: „napučio je svoju grud slijepim nadama da ne vidi svom bitku kraja”. Sve što je čovjek u tom pravcu izmislio i izmaštao, sve je to bog.
— Xoćeš li da te učim svirati na ovome, mišo mali? —pitam ga. A on stidljivo ponikne slijepim očima, smiješi se i potvrđuje glavom, bez riječi.