Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
— Nejma nikog. — Potraži, potraži!... — Ovdje nejma!... Ako nijesu na tavanu... — Potraži na tavanu. Doneše stube i Turčin se prepe na tavan. Pošto je u svaki ćošak zavirio, on se vrati. — Nikog? — Nikog!
Teodosije - ŽITIJA
ničice na zemlju sa mnogim suzama hvaleći Boga govoraše: Ljubim te, Gospode, snago moja, i pribežište moje, i tvrđo, i stube od lica neprijateljskog, i imenom tvojim sve neprijatelje naše što ustaju na nas nizlažemo.
Matavulj, Simo - USKOK
Najbolji utisak činjaše Ivanović muškim izgledom i držanjem. Jedan za drugim, popeše se uz kamene, uske stube, što izvode na bedem.
Drvene stube što izvode u kamaru počeše škripati pod nječijim koracima. Janko sjede i dohvati časovnik. Bješe oko sedam.
pokrivenijem hodnikom; vidio bi gore na hodniku odsjev plamena i čuo bi pjevanje uz gusle; popeo bi se uz kamene stube i, stigavši do sredine hodnika, našao bi otvorena vrata prostrane, popločane i svedene mađupnice, na sred koje goraše
Neka bog i za to izlije svoj blagoslov na tvoj dom i tvoje bratstvo! Od crkvenijeh vrata pa naviše uza stube, do kraja hodnika, ljudi se navrstaše na dvije strane, da vladika prođe između njih.
Radičević, Branko - PESME
sve strane, Pravo šeće junak ka stubama, Već je do njih — glednu — bogme Turčin, Zemlji pao, pušku preko krila, Uza stube glavu naslonio, Pa drijemlje, ni za što ne haje. Milun kroči, britkim nožem mahnu, Utvrdi mu sanak zanavijek.
Uto stiže u dvor i družina, Pa s' odoše mudro razređivat, Tu ostaše divno na oprezu, A sam Milun uza stube pođe. Stiže Milun do nekijeh vrata, Začu glase, pa se zaustavi, Prigna uho, ode osluškivat, I ču govor, a ženski
“ 37. To za curu dosta beše, Već se na sve skloni mlada; Uz stube se već popeše, Pred izbom su veće sada; Već se vrata otvoriše I za njima zatvoriše. 38.
Mile s' seti kule i čardaka, Planu srce, mače s' noga laka, On se vinu kuli uza stube — Nesu časi da se ludo gube...
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Nije to baš bilo lako i jednostavno, kao ni svako drugo otkriće. Valjalo je tu namjestiti stube pod četvrtast otvor na tavanici, s deset napabirčenih ključića otvarati zarđao katanac na kapku, nadići težak poklopac
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
Sav ih narod gleda kad odoše; a oni ti stube, te uz crkvu: na oltar se od crkve popeše i na njemu krst zlatni metnuše.
su jednom žbiri i špijuni oblagali jednoga principa pred senatom i svijem narodom, i da su mu glavu otkinuli baš na stube njegova palaca. Kako ih se drugi bojat neće kad mogaše oblagati dužda!
Kako tridest napuni godinah, svaki dođe kao babetina, od bruke se gledati ne može; kako pođi malo uza stube, ublijedi kako rubetina a nešto mu zaigraj pod grlom, rekao bi, oni čas umrije! SIJEKU PECIBA I SJEDOŠE NA RUČAK.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Otuda s njime u kola te pravo u onaj veliki dvor, pod visokijem brdima. Ovaj put jedva se pope uza stube, tako iznemogao bješe. Ljudi u crnini, praćahu ga zasobice.
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Između krova od trijema i krova od cijele zgrade, na mnogo mjesta, dim je ostavio žute mlazove. Dvoje kamene stube, sastavljene od nezgrapno otesanijeh kamenova, izvođahu na trijem.
— sokole ga drugovi. — Ajme meni! — šapti Bakonja, ali pođe za njima niza stube u dvorište. Bujas i Mačak otrčaše pred podrum, gdje bijahu drvene ljestve, koje oni poniješe i ispraviše uza zid od
Jedva sam i dovle dopra! Stoji mi vrka u drobu, kâ kad kupus vri! — i pođe lagano uza stube u svoju ćeliju. Za njim ode i Duvalo.
Ka njima se pridruži Balegan sa seljacima, sve po dvojica, pa prođoše mračno dvorište, pa uza stube, pa trijemom do gvardijanove ćelije, pred kojom svi lajici opet klekoše, a redovnici se zbiše oko kreveta čateći
coenato parum... curas tolle graves — ponavljaše Srdar među nastupima silnog smijeha. Fra-Tetka strča niza stube. — Dosta, za muku Isukrstovu, fra-Jakove! Šta činiš? Oćeš li da ubiješ čovika?...
Svi zagrajaše idući lagano uza kamene stube. — Kako? Jerković! Stara kuća! Dakle, to je naslidnik fraBrnin! Lip ditić! Divan budući redovnik!...
On i Srdar zgledaše se. Kušmelj pade ničke na stube pred jednijem pobočnijem oltarom, pa osta sve tako dokle ne zabrujaše orgulje.
Ćosić, Dobrica - KORENI
— Iz Srbije će i vrapci pobeći. Ljudi će mesištem sasvim da usmrde zemlju. Za Nikolom krckaju tavanske stube. I tog će gada najuriti iz kuće. Načinio mu od kuće hajdučku jazbinu.
Načinio mu od kuće hajdučku jazbinu. Hrani razbojnika, a ko zna kakvu mu nesreću i on sprema. Stube opet zakrckaše, i kad vide da Simka maramom briše suze, Đorđe uskipe od ljutnje: — Ne cmizdri!
Kad sam luda. Lezi tu i ćuti! — Kao da hoće da ga uguši, brzo nabaca seno na otvor i sjuri se niz stube. On htede da vikne „da te više ne vidim u kući“, a iz mraka ponovo, brzo, namile u njega strah. Simka ga.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
De, sokolovi! Cvijeta sluša njegov veseli glas i sjetno se na nj osmjehuje, a uto se Spasoje diže, požuri uza stube, i veli im: — Da vam konak priredim!
— Proći će! — tješi je Lazo. — Obiknućeš . A kada čuše Spasojeve korake niza stube, podigoše se i gledaju se zbunjeno, kao da su zatečeni u potajnoj ljubavi. — 'Ajdemo! — veli Spasoje zabrinutim glasom.
— Lazo, sutra ćemo razgovarati, veli njemu i gasi pocrnjele, žmirave lampe. Uzilaze uz visoke stube, svako okupljen svojim mislima.
Djevojka se naglo diže. Navreše joj suze na oči, pa, da ih sakrije, instinktivno požuri uza stube. Čuo si... Nije za me, a nije ni onakva kakvu sam je zamišljao... Ma neće sa mnom štetovati!
Ali svejedno, stari Žižica, klecajući u hodu, stiže ga uza vanjske kamene stube. — Što ćeš? — okrene se prama njemu sa doksata parohijalne kuće. — Znaš da sam umoran, a podne je, i pođe u kuću.
I ne čekasmo dugo. Po palubi začu se padanje kiše, pa zatim nagao pljusak. Uto, ispred jače oluje, niza stube silazi starica; pognula se, a pred sobom nosi punu košaricu sitne ribe.
Starica ćuteći plati i to. Uto blizu smo luke, a i oluja popušta. Kapetan uzlazi uza stube, a mi za njim. Starica se iz uljudnosti odmakne, pustivši gospodu ispred sebe; ja učinih isto.
A paron Zorzi najednom nečemu se sjeti, diže se i požuri niza stube. —Kuda ćeš u noć? — zavika za njim žena. — Kuda ćeš? — ponovi. —Vratiću se odmah! — odgovori on u hitnji i iziđe.
Časom oklijeva, pa, napipavši uzicu, povuče. Začu se udarac kračuna. Uzašavši uz tijesne, na po porušene stube, zateče Moraču gdje klečeći moli pred ikonom ničim neokaljane Blažene gospe što povrh postelje visi.
„Bože, oslobodi!” I htjede preći preko praga, ali čisto ne može. Zatvori vrata i žurno pope se uza stube. —Morača! — jedva izgovori i zajeca. —Idi! Ovo su veliki dani! — odgovori ona i nasmija mu se u lice.
Miljković, Branko - PESME
VII ISPAŠTANjE SNA Kad su ti dve tužne ptice večnost dale Strpljivost prostora i svoj lik po kazni, Glavo niz crne stube u neprolazni Dan patnje, kakve se vatre rasplamsale? U dnu je sunce i vreme je vatra.
Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
Slavan svaki svom sabira, Sadi, stani, sladi, sreće, slave, Stazu, stabla, stube, stene, sjajnost. S'tradi spomen srebrnoj sedini, Svrh svetlosti svetila sunčana.
Bojić, Milutin - PESME
što Vizant tresli ste pun sile, Kopljem dvorsko probijali kube, Čijih konja kopite su rile Crven mramor i bronzane stube, Što jesenje kad vas zasu inje Tražili ste manastirska bdenja? Našto tamjan, smirne magle sinje?
Ćipiko, Ivo - Pauci
Šališ se, gospodaru? Gazda ne odgovori, već okrete se i ostavi ga. Rade gleda kako se teško penje uza uske stube s lijeva, i, izgubivši ga s vida, stavi novac u torbu, uprti se i ode iz dućana ne rekavši nikome ni „zbogom”.
Domalo začu se hod po kući, neko rastvori kapke i upita: „Ko je?” —Marko! Ja sam, otvori! —Ti... Čekaj, odmah! Niz stube začuše se brzi koraci bosih nogu. Zastruže krakun na vratima. —Ča je? Kako si? Nismo ti se nadali.
A kako je? — Ka' i uvik, dobro! Ulazi! Ivo uđe u kuću, a Marko zatvori vrata i zakrakuna. Uza stube uzađoše oba na prvi tavan. —Ko je to? — začu se uto iz sobe ženski glas. —Došao je Ivo, — odgovori Marko.
Marko pridade majci svijeću. — Ja grem spat', — reče im i ode u svoju sobicu. Njih dvoje uziđoše uza stube na drugi tavan... Uđoše u čistu, obijeljenu sobicu. Ivo rastvori stakla i kapke.
Kada bi uzilazio uza mračne stube stare kućetine, uvijek ga je obuhvatala neka ugodna jeza; redovito nastupaše sladak drhtaj po cijelome životu.
Svi zaćutaše. Sune mu mozgom: nema sumnje. Zavijoglavi i smrče mu se. Tek što zatetura, nešto promrmlja i strugnu niza stube. Na ulici ispravi se i odahne. Kao gonjen uleti u svoju sobu i baci se na postelju...
— 'Ajde, 'ajde! Doli je otac... A ča ćeš za obid? — Nu mladić ni ne ču, siđe niza stube i preko dvorišta uniđe u dućan.
A sve će biti dobro, — utješljivo dokrajči mati. — 'Ajde „ napij se još, pa poj opočini! Ivo iziđe uza stube, uniđe u sobu i za sobom zatvori vrata. Bješe razdražen, nemiran.
No u zadnji čas izdrža muku, diže se i otrča niza stube... Nad selom nadvio se mjesec i blijedim svjetlom obasjava vrhove stabala i krovove kuća.
Ivo pak proslijedi i, otvorivši oprezno vrata od kuće, polako se stade vući uza stube, da ga otac ne čuje. No zasve, kad naljeze pored očeve sobe, začu mu glas. Zaustavi se, sustavljajući u se dah.
Tada se neko promeškulji, nasta šuštanje po postelji i prestade razgovor. Mladić pak iziđe uza stube u svoju sobicu. Prisloni se uz prozor i ne užeže svijeće, no obasjan mjesečevim svjetlom, zaroni u svakojake nesređen,
— Kad su svi uhvaćeni u jednu mrižu, — odvrati Tadić, i bolje požuri niz kamene stube. Na ulici uhvati načelnikov sin Piero Iva pod ruku i pozove ga na objed.