Olujić, Grozdana - NEBESKA REKA I DRUGE BAJKE
Dečak u užasu zatvori oči. »To ti je kraj, budalo!« pomisli i sav pretrnu kad žabac Troglavac progovori ljudskim glasom, ali tako gromovito da se celo nebo treslo: — Daj vode! Dečak se od straha okameni.
Svuda oko njih titrala je vrela nebeska plavet. Gde tu da nađeš izvor? Da nađeš reku? — Daj vode! — iskolači Troglavac oči velike kao bundeve. — Ili ću te ovoga časa progutati!
Istoga časa sa dečakova dlana nestade Mersadove kožice. Šta će sada? Od užasa dečak zajeca, a Troglavac grmnu: — Šta cmizdriš? Momogao si mi, pomoći ću ti! Ovo pred tobom tek su prva, Bakarna vrata!
— Kako ću onda ja proći? — osmeli se dečak da zapita, a Troglavac se tako nesmeja da su se dole u planini stene krunile. — Proći ćeš, ne kukaj. Zna ona da si joj spasao sina.
Vatra mi je u stomaku ugašena, ali glas se budi! — Troglavac otvori troja usta kao tri pećine, a dečak potrča iz sve snage.