Cvijić, Jovan - PSIHIČKE OSOBINE JUŽNIH SLOVENA
Tako kad „ubava moma“ kaže dragome: Ne li sme pusta rodnina? on odgovara: Visoko drvo sem nema, ubava moma rod nema, jaze ću tebe da
Tako kad „ubava moma“ kaže dragome: Ne li sme pusta rodnina? on odgovara: Visoko drvo sem nema, ubava moma rod nema, jaze ću tebe da zemam.
Radičević, Branko - PESME
samo, kad nojca pritisne, Otvara prozor, uza zid se tisne, Na ruku čilu klonula mu glava, Na grudi pala ta kosa ubava.
Oj mladosti, ubava mladosti! Samo onaj za tebeka znade Koji drago na srcu imade. A ko nema, nebo ne video, Jer sebeka sam ga je oteo.
Kostić, Laza - PESME
— Oj, sunce, sunce, što tako već ode, ala me sećaš na sunce slobode, na srpski sabor — i na manjinu... U SREMU Ubava Fruško, divoto moja, u tebi nema vrleta gorostasnih, ti se ne namećeš ponosnom nebu, ne Nudiš mu ljubavi
Milošević-Đorđević, Nada - LIRSKE NARODNE PESME
Vedro gu se preliva, Momi kose preliva. Turci kose sekoše, S kose konji šibaše. Oj ubava, ubava! 27. Soko leti visoko, Krila drži široko, Pod krila mu devojka. 28.
Vedro gu se preliva, Momi kose preliva. Turci kose sekoše, S kose konji šibaše. Oj ubava, ubava! 27. Soko leti visoko, Krila drži široko, Pod krila mu devojka. 28.
Petković, Novica - SLOVENSKE PČELE U GRAČANICI
Radost u kuće kosovskih Srba dolazi – kako se to kaže u pesmama o nevesti – kao malo sunca pod maramama: Oj ubava, ubava devojko! Eno idu kićeni svatovi, Nosiju ni sunce pod marame.
Radost u kuće kosovskih Srba dolazi – kako se to kaže u pesmama o nevesti – kao malo sunca pod maramama: Oj ubava, ubava devojko! Eno idu kićeni svatovi, Nosiju ni sunce pod marame.
Stanković, Borisav - KOŠTANA
zrno biserno, Jesi li čula, razbrala: Sitno kamenje broj nema, Duboka voda brod nema, Visoko drvo hlad nema, Ubava moma, mori, rod nema. TOMA (za sebe): Da, jest, zna se: lepota doba, rod, starost nema (trza se.
Sremac, Stevan - ZONA ZAMFIROVA
Što će da bidne ubavinja kad se uznu! Ubav Manča, a ubavo, ete, i Zamfirče, onoj Zone — ta što će deca da gi bidnu ubava, sve na tatka i na majku!... A ti baba gi, pa gi držiš na krilo!... — Ih, crna Doko!
— Poznavam gu, poznavam! ponavlja Zamfir. — I Topal-Stojanču, tatka ti, poznavam ubavo! Krotka žena, ubava domakica beše! E li jošte onakva dobra tkalja kako u onoj vreme što beše?...
— Sag vidi čudo? — otpoče hadži Zamfir. — Ima si čovek sijasvet deca, pa sve zdrava i cvrsta i ubava, a jedno... ono najmalecno što je, ono žuto, slabo i nikakvo, — i tatko ga pâ pobolje voli odi sva druga deca!